Ubij me nježno

Gledali ste prvi dio Tarantinovog “Kill Billa”? Ako jeste, onda vam je naravno jasno kakvi su i soundtackovi njegovih filmova. Ako niste, stavite to na listu svojih filmskih prioriteta. Super stvar kod Tarantinovih soundtrackova (a naravno i samih filmova) je ta što unaprijed znate da to neće biti ‘običan’ soundtrack na koji izdavač, u nedostatku materijala, nabaca hrpu besmislenih dijaloga (ima i ovdje nekoliko dijaloga, ali oni barem imaju svoju funkciju).

“Kill Bill Vol. 2” soundtrack otvara jedan monolog – onaj Ume Thurman tj. The Bride, u kojem ona u par riječi opisuje događaje koji su doveli do odluke koja je pokretač cijele filmske radnje, tj. do njezine namjere da ubije Billa. Ovaj se monolog može strpati u kategoriju nezaboravnih filmskih citata iz Tarantinove tvornice, u kojoj svakako prednjači onaj “Everybody be cool, this is a robbery!” iz “Pulp Fictiona”.

Što se same glazbe na albumu tiče, ona je u najmanju ruku neobična, a izbor je čak i čudniji od onog za soundtrack prvog dijela filma (“My Baby Shot Me Down” Nancy Sinatre definitivno će još dugo ostati my favourite film music). Na albumu se nalaze tri pjesme Ennio Morriconea, jedna rockabilly heroja Charlie Feathersa, pa onda “A Satisfied Man” legendarnog Johnny Casha, koja se možda i najbolje uklapa u cijelu poetiku filma.

“About Her”, trip-hop pjesma Malcolma McLarena, je u usporedbi s ostalim pjesmama definitivno najčudniji izbor, ali začudo savršeno doprinosi samoj cjelovitosti albuma. Ostatak glazbe zvuči kao soundtrack za neki meksički spaghetti Western (pjesma “Malaguena Salerosa” može potkrijepiti ovu tvrdnju), a to je, zapravo, i stvarna priroda većeg dijela Tarantinovog filma. Kad bolje razmislim, prije bi to bio meksičko-japanski spaghetti Western!

Nažalost, drugi dio “Kill Billa” još nije stigao u naša kina, a ja ga nisam uspjela nabaviti i pogledati ilegalnim putevima, pa je teško procijeniti koliko je ovo uspješan soundtrack, tj. koliko dobro služi svrsi promocije filma. Ipak, čini mi se da je nešto lošiji od soundtracka prvog dijela, koji ne samo da je dobar soundtrack nego je i dobar album sam za sebe, neovisno o Tarantinovu filmu.