Film i glazba – prijatelji oduvijek. Nije ovo posveta reklamnoj kampanji popularnog nam zagrebačkog piva, već jedna neoboriva činjenica. Igrani film bez glazbe naprosto ne može funkcionirati. Ne kažem da nema filmova koji su uspješno zaobišli pjesmu, no velika većina njih oslanja se na snažne glazbenike koji upotpunjuju scene svojim zvučnim kolažima. Sjeti se samo svojih omiljenih filmova, gotovo sigurno pamtiš barem tri-četiri pjesme iz njega, a vjerojatno i znaš u kojoj sceni se što pojavilo. Da budemo jasni, ja ovdje mislim na kompilacije već postojećih pjesama ukomponiranih u neki film dugog metra, i na popularni “score”, skup originalnih kompozicija koje potpisuje najčešće jedan autor. No, to je, kako to obično biva kada govorimo o značenju sadržaja, manje bitno. Bitna je suština, kohezija legendarnih uradaka koji naprosto ne mogu postojati jedni bez drugih.

Primjera je bezbroj, no ja ću generacijski raspaliti vatru svojim favoritima kako bih vas zagrijao za nešto kudikamo veće. Ne mogu ne pomisliti na Toma Cruisea i njegov drugi ulaz u “Nemoguću misiju” bez da se sjetim legendarne Limp Bizkitove “Take A Look Around”. Ne mogu ni čuti “Bombtrack” RATM-a da ne izvrtim scene filma iz sjene Pulp Fictiona, toliko nepošteno zapostavljenog “Natural Born Killers”. Tu su još i pejzaži Kalifornije u kultnom Harold and Maude koje obogaćuje Cat Stevens. Dalje da ne nabrajam ovako napamet jer ću dobiti još ideja za ionako podugačku listu koju vam spremam.

Dame i gospodo, najbolje od najboljeg. Najbolji filmski soundtrackovi i to po ključu njihova značaja za film u kojem se koriste. Neopterećeno i ionako iz srca, jer me ovo neopisivo veselilo pisati. Također, možda će ova lista, točnije, sigurno će ova lista izostaviti neke klasike, ali neka tako i bude, ovo nije arhiviranje, ovo je popis meni najdražih djela. Krenimo redom, jer vremena imate malo, a filmova i glazbe je – previše. (Svaki od filmova će na dnu komentara imati i poveznicu na potpuni popis pjesama iz filma, kako bi znatiželjnici mogli znati više.)

Očito i predvidljivo. Kvragu, neke pjesme iz filma mi idu mi na jetra. Opasno me nervira Jack Black i njegove besmislene liste. Tko se još nabrijava na “Walking On Sunshine” !? S druge pak strane, onaj predivni moment kada zasvira “Baby I Love Your Way” Petera Framptona ili pak zaboravljeni Beta Band… e to mi se već puno više sviđa. Uostalom, film o prodavaonici ploča i ljudima koji tamo gube dane mora imati prejebenu glazbu. John Cusack svoju rolu spiganog i vječito zaljubljenog glazbenog entuzijasta odradio je odlično, a ja ne vidim bolji način za pobojati tup pogled u prazno uz pepeo cigarete nego dati kist Bobu Dylanu.

Ostat ćemo još malo u devedesetima. Sjećam se kao mali svoje zaljubljenosti u Claire Danes i tih silnih, meni tada potpuno nepoznatih scena književnog klasika izvedenog na moderan način. Italija je premještena u SAD, Verona je otišla u Verona Beach ako se ne varam, a Romeo i Julija svoju su ljubav branili od zaraćenih obitelji u manje više originalnom scenariju, uz minorne preinake. Ono bitnije, barem u ovom trenutku, jest glazba. Film kao takav je u kategoriji “meh”, no odabir tada još relativno neafirmiranih Radiohead, i to riskantno uz B-strane poput “Talk Show Host” i “Meeting in the Aisle” dale su filmu jednu nostalgičnu crtu. Bilo je tu i zvijezda A liste. Tada megapopularni Šveđani Cardigans dali su na korištenje svoju “Lovefool”, a tu je i Garbage uz “#1 Crush”. Svakako u kategorijI subjektivnih favorita, no bacite li pogled na popis ispod, vidjet ćete još malo ludosti poput Butthole Surfers.

Što kada devedesete skoče radnjom u sedamdesete? “Dazed and Confused”, možda i najbolje ostvarenje izvrsnog Richarda Linklatera, pogodio je duh vremena u sridu. Vjerojatno ste i sami film gledali pa pamtite Bena Afflecka ili pak Milu Jovovich. Što se muzike tiče, tu je situacija podjednako dobra, ako ne i bolja. Beskonačno dugi riff Teda Nugenta na “Stranglehold”, himna najboljeg dana u godini “School’s Out”, a nije ni Sabbathov “Paranoid” za baciti. Neću vam otkriti sve, pogledajte link i sami. Ja ću završiti ovo poglavlje uz Foghartov “Slow Ride” kao soundtrack afterpartya prvog jointa. Ljeto je pred tobom, izbjegao si kaznu, napušio si se ko majka … take it easy. 10/10 apsolutni vrh svemira. Ovim filmom zatvaramo young adult/teenage angst sekciju filmova. Hajdemo dalje.

Tu ćemo malo varati, i iskoristiti pjesme koje se pojavljuju  u filmu, a nisu dio službenog soundtracka. Meni možda i općeniti filmski favorit, portret čovjeka koji nije čovjek, portret radnje koja to nije, i portret emocija koje to nisu. Teško bi bilo odabrati glazbu za ovo ostvarenje da nam nije pomogao Brad Easton Ellis ubacivši u roman dugačke pasaže recenzija tada aktualne i popularne glazbe. Patrick Bateman je yuppie kasnih osamdesetih, a takva mu je i glazba. Ako su prva tri filma bila natopljena emocijama, “American Psycho” je sve suprotno od toga. Trojac s prostitutkama uz Collinsov “Sussudio”, psihičko zlostavljanje i alijenacija uz Roberta Palmera, a tu je i ona nezaboravna scena klanja sjekirom uz “Hip to be Square”. Najbolje od svega, većina filmova prešutno gura u određeni plan glazbu kao podlogu za radnju. U Američkom Psihu to nije slučaj. O glazbi koja svira se govori, pobogu, ona je čak povod antagonistu za većinu plitkih radnji koje obavlja.

Nije riječ o onom novom New Age ostvarenju. Ono se zove “Life of Pi”. Ovaj “Pi” je suludo putovanje genijalnog uma u bespuće brojeva. Redatelj je Darren Aronofsky, film je u potpunosti crno-bijeli, istražuje mentalno propadanje i odlazak u sferu ludosti, no soundtrack je taj koji krade show. Do sada smo se bavili gitarama, sada ćemo malo prijeći na gramofone i Rolandove 808ice. Aphex Twin, Orbital, Autechre, Massive Attack, Gus Gus. To su samo neka od danas zvjezdanih imena koja su se našla u jednoipolsatnoj vožnji po periferijama zamračenog, opsjednutog uma. Perfektan odabir pjesama, savršeni raspon tempa i ritma, uz dašak melodičnosti house majstora Orbital. Ovo bi trebalo napokon otisnuti na ploču, Pi to zaslužuje.

Negdje tamo u šumi filmova čiji oslonac je akustična “indie” glazba, našao se netko zbilja poseban. Kako gledatelja privući pjesmama koje zna, ali ih prezentirati na novi način? Odgovor nam je dao Wes Anderson, redatelj-esteta. Njegov Life Aquatic s Billom Murrayem u glavnoj ulozi implementirao je glazbenika u same scene! Autor pjesama je pokojni David Bowie, a izvodi ih zanimljivi Brazilac Seu Jorge. Predivno je gledati film koji svoju radnju ponosno zaustavlja kako bi u kadar ubacio samog Jorgea i njegovu gitaru po kojoj prebire najveće hitove jednog od najvećih glazbenika svih vremena. Još to portugalsko zavlačenje riječi kao da posebno naglašava uvrnutost ovoga ostvarenja čija radnja je smještena na brod usred oceana.

Ovo je također iz kategorije zicera, ali bila bi prava maxima culpa ne uvrstiti gotovo pa antologijski presjek ranog rock’n’rolla na ovu listu. Mjesto radnje je Modesto, savezna država Kalifornija, a narativ je zapeo u toploj ljetnoj noći za napaljene tinejdžere i njihovo pokazivanje “tko ima većeg”. Čak je i Jura Stublić opjevao tinejdžerski bunt uz nezaboravne stihove “Smijeh i riječi: ‘Tko ima veći, Auto za vožnju gradom?'”. Automobili imaju radio-prijamnike, a iz tih radio prijamnika trešti najbolje od najboljeg iz dana kada je rock bio mlad. Od pomalo zabrinjavajuće ljubavnih “16 Candles” do Buddy Holly i “Maybe Baby”. Sve se proteže na dva beskonačna diska uz 41 pjesmu. Zabava garantirana.

Što se kategorije ovog uratka tiče, vidi prije spomenuti “American Graffiti”. Samo što John Travolta nije rocker već Talijančina koja živi za disko subotom navečer. “Stayin Alive” ? Ima. “Disco Inferno”?. Ima. Više od pola albuma potpisuje nezaboravni Bee Gees, no tu su još neki favoriti poput Kool And The Gang ili pak The Trammps. Film ste, vjerujem, svi gledali, pa na njega ne treba trošiti puno riječi. Rekao bi Eddie Murphy za vrijeme svog stand-up nastupa oponašajući Talijane…. “great fuckin’ movie!”

Iako se radi o TV seriji, a ne o filmu, nije me briga. Doduše, “Twin Peaks” je nakon dvije sezone emitiranja dobio dugometražni film koji ima svoj vlastiti soundtrack, no originalno djelo Angela Badalamentija apsolutni je klasik i mora se naći na svakoj iole ozbiljnijoj listi. Po prvi puta na ovom popisu družimo se s kolažom atmosferičnih, morbidno-romantičnih skladbi, koje su možda i najbolji suputnik radnji tek naizgled običnog gradića na sjeverozapadnoj obali SAD-a. Ima jedan genijalan isječak razgovora na relaciji Badalamenti – Lynch, gdje redatelj opisuje skladatelju što želi čuti kada se pojavi tragično preminula Laura Palmer. Možete ga pronaći na početku mixa Nicolasa Jaara za BBC Radio 1. Imate sve to i na YouTubeu, ali gubi se mistika uz pokretnu sliku. Potrebno je samo slušati.

Nitko nije očekivao da će neki tamo Donnie Darko, film srednje produkcije s Jakeom Gyllenhaalom u glavnoj ulozi – postati kultno ostvarenje. Filozofsko istraživanje putovanja kroz vrijeme, mladost sanjivog reda kuća predgrađa i zvučna podloga duha osamdesetih. Ne radi se tu o prvoloptaškim rješenjima mega-hitova koji su punili diskoteke. Donnie Darko svira samo probranu glazbu, etablirane umjetnike u najkreativnijim izdanjima. Duran Duran, INXS, Joy Division, Echo & The Bunnymen te najbitnije, krasna obrada Tears For Fears i njihovog hita “Mad World”. Sve svira baš kada treba svirati, pa tako slušamo plesnu “Notorious” za vrijeme plesne izvedbe školske predstave, a ne možeš ni zamisliti bolje spuštanje biciklom niz obližnju planinsku cestu uz “Never Tear Us Apart”.

Kakva bi to krnja lista bila da na njoj nije Ennio Morricone? Talijan je skladao čudesa u svojoj bogatoj karijeri, gotovo sigurno je prikrao neke podjednako zanimljive, ako ne bolje radove od ovoga, ali ja ne mogu pobjeći od Clinta Eastwooda i najvećeg westerna svih vremena. Soundtrack divljeg zapada, nepregledna prerija odmetnika koji autoriteta ne poznaju, i ona stvarna, odmjerena napetica revolveraških pogleda. “Ecstasy Of Gold”, definitivno najjači trenutak ovog filma, savršeno, uz trnce koji ne prestaju oslikava trostruki revolveraški obračun kod neoznačenog groblja. Clint Eastwood, Elli Wallach ili Lee Van Cleef. Tko će biti brži? Za to morate pogledati film. Što se same pjesme tiče, nije bez veze Metallica odana Morriconeu. Svaki show otvaraju upravo uz “Ecstasy Of Gold” i isječak iz filma. Ratni poklič i glazba veća od života.

Svi pamtite ono nezaboravno guranje glave u zahodsku školjku uz Underworld i “Born Slippy”. No, nije Trainspotting samo narkomanski rave. Ima tu i rocka visokog tempa u režiji Iggyja Popa, blejanje u strop uz “Perfect Day” Lou Reeda, Pulp, Brian Eno, Primal Scream – biraj. Film je neprikosnoveni klasik, inspiracija citata svakodnevnog života i još koješta drugo. Nije se smjelo ne naći na listi, iako bih iskoristio priliku i naglasio kako i filmovi poput “Lock, Stock & Two Smoking Barrels” imaju svoje konje za trku.

Šećer za kraj. Selimo u New York. Kasne šezdesete, sex, droge & rock’n’roll. Jon Voight je kauboj koji je spreman učiniti sve da zaradi neku lovu. Dustin Hoffman je pak Talijan koji se pravi da nije potpuni klošar. Njihova vožnja kroz svijet dekadencije, razvrata i nemorala popločana je izvrsnom kolekcijom kantautorskih uradaka koji bacaju jedno posve novo svijetlo na film. Obavezno pogledati, obavezno poslušati, prava glazbeno-filmska lektira.

212 Shares