U potrazi za novom nebeskom svjetlošću

AtomA švedski je bend nastao 2011. godine nakon što se raspala formacija Slumber, koja je 2004. objavila zapažen debitantski album “Fallout”. U biti, AtomA jest na neki način nastavak Slumbera, s obzirom da su članovi ostali isti, no glazbeni izričaj bitno je drukčiji.

Slumber je svirao melodičniju varijantu doom metala, a glazba AtomA izrazito je ambijentalna glazba apokaliptično-kaotične atmosfere s utjecajima melodične eteričnosti, emotivnom nabijenošću, bez nekog strogo određenog stila, s mnogo eksperimentiranja, velikim obujmom korištenja elektroničkih elemenata, syntheva, klavijatura. Rekli bismo da su gitare, a pogotovo vokali, koji su udaljeni, pomalo apstraktni, debelo u drugom planu, dok bas i bubnjevi imaju daleko značajniju ulogu.

Stilski, kombinacija je to rocka, popa i metala u izrazito mračnom, sci-fi okruženju, a priča je konceptualnog karaktera, doduše ne baš originalnog. Naime, radi se o putovanju nekolicine astronauta po neistraženim dijelovima svemira, nakon što je planet Zemlja postao negostoljubiv, u potrazi za novi domom za čovječanstvo. Praktički nešto što je desetljećima svakodnevica i na čemu svjetske sile intenzivno rade, no ovdje se to dobro poklopilo s glazbom, te joj ponudilo mogućnost širenja horizonata, ulaska u neke druge, više ili manje istražene dimenzije.

Instrumentalne dionice duge su i istaknutije, klavijature naglašeno ambijentalne, bas dubok, temeljit, a vokal, bubanj i gitare podređeni cjelini. Iako, ima dosta dijelova sa značajnijim i žešćim gitarskim ritmikama, kao i akustičnih performansa, a nježnu stranu naglašavaju povremeni ‘istupi’ ženskih vokala.

“AtomA” i “Bermuda Riveria” izrazito su mračne kompozicije, s dosta sampleova, syntheva, dijelom popistički orijentirane, sa snažnim bubnjem, naglašeno atmosferičnim klavijaturama, ali i sa žešćim gitarskim upadima, “Skylight” je jedna od žešćih, metalnijih pjesama s odlučnijim growl pjevanjima. U umjereno brzoj rock/metal pjesmi “Hole In The Sky” nailazimo na najveću koncentraciju vokala, no niti tu, kao ni općenito, oni ne prelaze u značajniju inicijativu.

“Resonance” je jedna od gitarističkijih, nabrijanijih pjesama, “Solaris” s dosta elektronike i ženskih vokala ima dodira s Enigmom, progresivnija “Rainmen” kombinira lagani početak i oštriji srednji ritam, a u kategoriju najkaotičnije pjesme mogli bismo svrstati završnu “Cloud Nine“. S dosta kontradiktornosti, od laganih računalija na početku, preko mirnih gitara, nježnih ženskih pjevanja, pa sve do energičnijih i agresivnijih tonova u drugom dijelu čini se jednim od boljih naslova.

Nesumnjivo zanimljiv, iako, treba se reći, dosta ‘težak’ album, koji bi svojom pojavom mogao zainteresirati sve koji traže više eksperimentiranja, a manje jednoobraznosti i jednodimenzionalnosti.