U jednoj ruci pištolj, u drugoj nož…

    3237

    Borghesia

    20th Century - Selected Works

    Datum izdanja: 01.01.1970.

    Izdavač: FV Music

    Žanr: Alternative, Elektronika, Industrial Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Ni Upanja ni strahu
    2. Blato
    3. Goli, uniformirani, mrtvi
    4. U crnom
    5. Pasto Nudo
    6. Am I?
    7. Discipline
    8. Young Prisoners
    9. Konflikt
    10. Tako mladi
    11. Message (Act Up Mix)
    12. Power City
    13. 400
    14. Scum
    15. Scream
    16. Divlja Horda
    1. Dreamless
    2. Lovci
    3. Never Trust a Soldier
    4. Emotional (Elegy Mix)
    5. Ogolelo mesto
    6. October
    7. Police Hour
    8. Raga (in memoriam Goran Devide)
    9. Revenge
    10. Toxido
    11. PIAS
    12. Twins (part I)
    13. Twins (part II)
    14. Rumours (After Midnight Mix)
    15. Forgot
    16. Bus Dub
    17. Space Cake
    18. Theme One (Resistance Mix)

    Kad je davnih dana netko upitao Michaela Giru kako on očekuje da publika percipira njegove tekstove i glazbu, odgovor je bio kratak i jasan – “Bol”.

    Ta simbolička, artistički potkovana, ali opet vrlo stvarna bol, čujna
    je i u fascinantnoj građi Borghesie – alternativnog glazbenog programa
    nastalog ranih osamdesetih, koji mi je tada bio poprilično stran,
    konfuzan i odbojan.

    Kompilacija koncipirana u dva segmenta – “There Is Rebellion In the Wind” i “When the Revolution Comes“, oštrih zvučnih ambijentalno-plesnih slika koje paraju želudac, predstavljena je na najnovijem izdanju etikete FV-Music, kojim, iako o njima nismo čuli punih 15 godina, Borghesia još uvijek odjekuje ekstremnom žestinom društveno angažiranog bića koje je nemilosrdno rušilo nametnute ‘norme’.

    Ono što definitivno ne postoji u tijelu Borghesie jest ravnodušnost – strast, opsesija, paranoja i beznađe njihove su omiljene tabu-teme u kojima je sažeta sva gorčina režimske brutalnosti (“Tako mladi a tako mrtvi na dnu – plivaju među algama i vlastitim crijevima – a gore na površini vijore se zastave, pleh-banda svira himnu“.) U samim nazivima tema osjeća se nelagoda prije nego što ritam-mašina, bas-gitara ili sintisajzer uopće i dopru kroz zvučnike, upotpunjeni zloćudnim vokalom ili iskrivljenim zvučnim efektima (težak usporeni ritam u temama “Konflikt” i “Pasto Nudo“, “Rumours” kroz koju se provlači zlokoban tretirani ritam drombulja, “Police Hour“, “Lovci” upotpunjeni grotesknim porno-uzdasima, “Divlja horda“…).

    Muziku podržava

    Njihova ranija studijska LP-ploča nosi naziv “Ljubav je hladnija od smrti” i jedna je od najpotresnijih koje sam imao prilike čuti. Kroz ‘intimne’ odnose individualnog i društvenog mraka na toj ploči nitko nije pošteđen – ‘molbe, krici, jecaji’ i najnevinije će bez problema smjestiti u odgovarajući ambijent Golog otoka, gdje ‘jedan od nas gleda kroz mrežu i ne očekuje više nikog’. Mučne slike su toliko žive da bez obzira što je njihov odraz jednog nesretnog vremena bitno iza nas, one s takvom efektnošću i dalje odašilju svoje jezive prizore suptilnog sadizma.

    20. stoljeće – onako kako ga je vidjela, čula i samim time interpretirala Borghesia – sačinjavaju željezne zavjese, polomljena staklena zvona, mučni krici, seksualnost i korporativna bezdušnost – svašta nešto čega nismo manje svjesni ni u novom, famoznom 21. stoljeću u kojem bismo trebali biti pametniji, znati bolje, konačno reći ‘nikad više’, ali u kojem čudne prakse i teorije, socio-politička hegemonija, kontrola uma i nazadnost ne odjekuju ništa manjim intenzitetom. Dapače, stvari se čine gorima – iako nastojimo ne gledati sve crno, šavovi iz dana u dan iznova pucaju, iznutrice su iznova tako sočne i vidljive. Stoga i ovaj presjek radova Borghesie valja promatrati kao muzički vrlo pogodno štivo za razmatranje nekih novih distopija kao i odupiranje istima, s obzirom da njihov zvuk nosi potresan teret.

    2010. godina nastavlja odjekivati u tonu neizvjesnosti – uvodne tri pjesme na prvom retrospektivnom disku za početak predstavljaju idealnu ‘torturu’; “Ni upanja ni strahu“, “Blato” i fantastična disko-fetiš himna “Goli, uniformirani, mrtvi“… Audio-vizualni imidž koji kombinira agresiju erotskog stripa s “Tom of Finland” predznakom uz koračanje između ekstremne ljevice i desnice, po tankoj, oštroj niti duž koje ostaje neizbrisiv krvavi trag.

    Milosti nema – ovo je brutalan manifest protiv društvene represije i jednoumlja (“Mladi zaporniki” (ovdje u engleskoj inačici) koji kažu – “Domovina govori – mi se fukamo!“). Dario Seraval i Aldo Ivančić, uz neizostavnu asistenciju Nevena Korde, Gorana Devidea, Zemire Alajbegović i drugih bliskih suradnika, dočarali su nestajanje malog čovjeka u bespućima režimskog mraka. Na izvjestan način i sami su proživljavali slike koje su prenosili na svoje avangardno plesno platno. Tu se isprepliću individualna emotivna stanja – kroz preispitivanje seksualne i političke ‘nepodobnosti’, odupiranje sveopćem (nacionalnom) puritanizmu, nadomak vremena u kojem slijedi vrhunac – krvavi ‘orgazam’ uslijed raspada sistema koji će odnijeti toliko nevinih žrtava vlastite gluposti i političkog opredjeljenja za ili protiv nekih novih ‘velikih vođa’.

    Ploča “Resistance” predstavlja otvoreno zgražanje nad nacionalnom glupošću i ponosom priprostog puka – čija istaknuta perjanica ovdje, tema “Discipline”, još uvijek može poslužiti kao ‘fitilj’ i dobrano isprovocirati povodljive i naivne na rubu međunarodnog incidenta, sudeći po bizarnoj interakciji s dječjim zborom koji pjeva ‘odu’ diktatoru čiji lik i nedjelo nastojimo mahom zaboraviti. Dok se u tragovima odražava duhovitost priče, Borghesia je itekako dobro znala iskoristiti crni humor kao otvorenu provokaciju, prikazujući realnu sliku društva u kojem ne prevladava zdrav razum.

    Njihova “Zbrana dela” ovom prigodom nastoje popratiti sve ključnije trenutke; naglasak ostaje na kultnom “Ogolelom mestu” i spomenutoj ploči “Resistance” te remiksanim uspješnicama iz druge polovice ’80-ih. (sabranim na kompilaciji “4×12”), uz kasnija ostvarenja na kojima sudjeluju Tom Tronton i Bruno Subiotto – “Dreamers In Colour” i “Pro Choice”. Prvo što je pohvalno kod ove kompilacije jest da se radovi slušaju u kontinuitetu, ništa nije nabacano, iako ne prati svoj kronološki slijed – teme se odlično nadovezuju jedna na drugu, kao pažljivo koncipirana dokumentacija kroz koju je evidentan auditivni bijes tako opskurnog, ali itekako čujnog art-kolektiva.

    Je li neki novi miris pobune u zraku i predstoje li nam neke puno radikalnije revolucije u odnosu na one koje je ne tako daleka prošlost već obilato dokumentirala – ostaje za vidjeti. Sudeći po njezinoj ostavštini, Borghesia je izdržala itekakav test vremena i zasluženo ušla u antologiju kao ‘nepoćudna’ intelektualna elita čije riječi i težina plesnog ritma i dalje odjekuju, bilo arhivskim ili onim stvarnim – pljesnivim, vlažnim hodnicima društvene svijesti.

    Muziku podržava