Totalna Spliknotova suprotnost

Dugo sam spominjao Stone Sour, treći nusproizvod Slipknota, koji predvodi najeksponiraniji član Knota frontman Corey Taylor. Stone Sour je Taylorov dokaz svijetu da se fulminantnost emocija može prikazati i na lagan, no i dalje energičan način te iako je Corey trenutno najdiskutabilniji i najsporniji član opstanka Slipknota, za Stone Sour je predstavio najjači ‘as’ prodaje i potražnje albuma (vjerujte trebao sam se pomučiti da dođem do CD-a).

Uz Taylora u Stone Souru svira i gitarist Slipknota James Root koji je ujedno Coreyev dugogodišnji prijatelj i jedini član banda s kojim je sada frontman i Stone Soura komunicirao u zadnjih pola godine. Ostatak banda (nimalo ne osporavam njihovu vrijednost u ostvarenju ovoga albuma) predstavljaju gitarist Josh Rand, bubnjar Joel Ekman i basist Shawn Economaki.

Album je odlično producirao Tom Tatman (osim pjesme “Bother”) zajedno sa bendom, a mixao Toby Wright. Za dizajn covera i knjižice zaduženi su bili T42Designe koji su kao i uvijek do sada obavili dobar posao, ovaj put u suradnji sa fotografom Ken Schlesom. Što se tiče samog albuma koji je emotivan, melankoličan, u sekvencama depresivan i energičan sa sadržajem od trinaest pjesama i bonusom “Get Inside” video zapisa, konceptualno je idiličan i skockan do kraja.

U samom početku diska lako možete steći krivi dojam i uočiti relativne sličnost sa Slipknotom, a jedini razlog tomu je već spomenuta, nezaobilazna i prepoznatljiva Taylorova vokalna izvedba, no, Stone Sour je totalna Knotova suprotnost u što će te se i sami uvjeriti nakon preslušavanja kompletnog diska. Sa albuma lako su izdvojive četiri pjesme, uz singlove “Get Inside” (koja je jedna od žešćih stvari na albumu i pjesma koja je Stone Souru omogućila nominaciju na Grammyu za najbolju metal izvedbu uz Korn, P.O.D., Rob Zombia i Slipknot), “Inhale” (fenomenalna stvar/spoj melankolije, melodičnosti i agresivnosti) i “Bother” (koju je producirao sam Taylor uz pomoc James ‘Jimbo’ Barton-a, koja je bila na mnogim ljestvicama i koja se našla na soundtracku filma Spiderman). Izdvojiti ću i Coreyevu “Omegu”, vrlo simpatičan monolog bez glazbe u kojem Taylor iznosi djelić svog stava spram života, življenja i funkcioniranja društva.

No, nakon što sam nekoliko puta preslušao album primjetio sam da simpatiziram dosta velik broj pjesama, te ću uz navedene spomenuti i “Cold Reader”, “Blotter”, “Blue Study” i i “Idle Hands”. S muzičke strane album je dosta lagan (za metalski puk), netipičan (za nu-breed), ali produktivan, dotjeran i u svakom slučaju zadovoljava i najtvrdokornije kritičare, a što se tiče prodaje; da li je za nju zaslužan sam Taylor ili ne, album Stone Soura je neosporivo tražen, a bend stječe popularnost u velikom mahu.