Tool, dragi naš Tool…

Kad pred sobom imate album od Tool i trebate ga opisati, dolazite to činjenice da se o njima kao bendu, o svim njihovim albumima, o njihovom razvoju, o njihovim postupcima kroz karijeru i pjesmama može toliko filozofirati i toliko zakomplicirati, da se često glavna vodilja debelo izgubi. Budući da nas između albuma redovito ‘časte’ s razdobljima od 5 godina apsolutnog mrtvila, onda im se desi da cijela javnost pred njih stavi velika očekivanja.

Čim se počeo približavati najavljeni datum izlaska albuma, očekivanja su dosegla ogromne razmjere, koji se čak, za glazbu kao umjetnost ne bi trebali dešavati. Postali su ono što mnogi zovu kultni, pa su njihovi fanovi već organizirali imaginarna natjecanja tko ih bolje pozna i tko može bolje odsvirati air-drums na njihov najluđi ritam.

To nas je sve dovelo do situacije da smo “10 000 Days” nabavili na internetu nekoliko tjedana prije izlaska i da su mnogi bili sumnjičavi s autentičnošću pjesama. Ipak, album je u našim rukama i mišljenja su jako podijeljena.

Puno nas je odraslo na “AEnima” albumu, pa je “Lateralus” bio samo logičan slijed svega, iako možda malo manje iznenađujuć, jer smo se upoznali s njihovim uvrnutim sposobnostima. “10 000 Days” je još manje iznenađujuć i mislim da se u ovom trenutku treba zaključiti jako jednostavna stvar: Oni su svoj stil stvarali kroz albume i došli su do točke kada su sa 40 godina snimili album koji nikako nije loš, ali očito nije pratio onakve skokove i napretke kakve su donijeli njihovi prethodnici. To moramo prihvatiti i sagledati ga sa stajališta njegovih pjesama, a ne usporedbom s prošlim albumima.

Prvo smo čuli “Vicarious” koja jako podsjeća na “Schism”, što bi značilo da je pjesma odlična. U malo žešćem stilu nastavlja se i na “Jambi“, a onda se primjećuje da ima dosta pjesama i dosta dijelova pjesama koji se čine kao nekakvi uvodi ili malo igranja sa zvukovima i laganim basom na kakve smo navikli na npr. “Disposition” na “Lateralusu”. Takve su “Lipan Conjuring“, “Lost Keys” i “Intension“, a pjesma “The Pot” čak ima falseto pjevanje koje me podsjetilo na pjevača iz Maroon 5.

Pjesme su i dalje (ponekad nepotrebno) duge i po 11 minuta, pa su žestinu i mirnoću pokazale “Rosseta Stoned” i odlična “Right In Two“. Što se samih pjesama tiče, ne može se ništa puno više reći jer svi znamo da su albumi Toola oni koji se preslušavaju u komadu, što ovog puta može biti mrvicu dosadnije od prošlih.

Razlog tomu su česta smirivanja sa dugim snenim dijelovima, koji su ipak rezultat što je Tool debelo posegao za onom rokerskom progresijom iz 70′ koju već dugo spominju i pakiraju u svoj stil.

Zvuk na albumu je opet odličan, pri čemu se ističe onaj stari predobar zvuk bas gitare Justina, a riječi su jednim dijelom inspirirane smrću Maynardove majke koja je i glavni razlog ovakvom imenu albuma. Uzmite to s rezervom, ali govori se o grubo zaokruženom broju dana njene borbe za život nakon što je ostala paralizirana.

Album je definitivno onaj koji će se uvlačiti pod kožu s više preslušavanja, ali često će se i dešavati da se pojedine pjesme preskaču.

Neki će ovaj album proglasiti najlošijim od Toola, ali to je jako uvjetno rečeno, jer teško da će Tool snimiti loše pjesme. Čekali smo 5 godina i ovoga puta nismo dobili revoluciju, ali smo dobili jako dobar album. A sada, hoćemo li opet čekati 5 godina, ili nećemo više nikada dočekati novi album od Toola, možemo samo pretpostavljati. Zato, moj prijedlog je da uživamo dok možemo.