The Weeknd “Dawn FM”: Nastavak konceptualnog ludila

Recenzija: The Weeknd “Dawn FM”- album preslušaj na Spotifyu.

“Slušate 103.5 Dawn FM” doziva glas Jima Carreyja iz duboke praznine, pozdravljajući nas iz čistilišta, u formi kojekakve suvremene radio postaje. “Predugo ste bili u mraku; vrijeme je da izađete na svjetlo” kaže, glumeći vodiča i donekle jezivog arbitra na središnjoj komponenti nove The Weeknd trilogije. I dok Abel Tesfaye sve više tone u konceptualno ludilo, njegov peti studijski album “Dawn FM“ nudi mračnu, egzistencijalnu kolekciju pjesama; trenutaka koji pozivaju slušatelje na bezbolan prijelaz iz ovog svijeta. Poput na “DONDI“ Kanyea Westa, nudi se moderna interpretacija Danteove “Božanstvene komedije“ – album oslikava trnovit put suočavanja/mirenja s greškama i kajanjima kako bi se ostvarila ona tako željena transcendencija. “Slušate 103.5 Dawn FM“ ponavlja Carrey! “Nalazite se usred ničega; Zato se udobno smjestite i raspakirajte; Možda ćete biti ovdje neko vrijeme“.

U puno pogleda, “Dawn FM“ nije toliko drugačiji od prethodnih The Weeknd albuma. Pun je toksičnog hedonizma i patnje, duboke introspekcije te destruktivnog ponašanja. No definiran navedenom idejom, projekt dopire do novih kutova osobnosti umjetnika, kao i žanrovskih niša, koje detaljno istražuje. U biti, radi se o estetski najstabilnijem te emotivno najhrabrijem ostvarenju još od autorovih ranih tejpova. Najzanimljivija stvar je kako djelo čini stabilnu cjelinu (narativnu i stilsku) s “After Hours“ – postavljeni su zakoni te logika koji se izričito poštuju. Ti odnosi postaju polazišne točke iz prošlosti s kojima se potrebno obračunati. Priča počinje nakon samoubilačke misije kroz ‘Grad Grijeha’. Protagonist je podlegao ozljedama zadobivenim tijekom eskapističkih, samouništavajućih eskapada. Sada, star i uvenuo od dugotrajne vožnje čistilištem (tunel zakrčen prometom), nastavlja pratiti udaljeno svjetlo uz navođenje radio DJ-ja (Carrey). On ga obavještava kako istinski bijeg nije moguć bez otpuštanja svojih žaljenja.

Što se tiče muzike, The Weeknd surađuje s eksperimentalnim producentom Oneohtrix Point Never (Daniel Lopatin) i legendarnim pop kreatorom Maxom Martinom pri dočaravanju retrofuturističkog ambijenta koji se tijesno uklapa u koncept čistilišta – mjesta u kojem je vrijeme proizvoljno. Pogodno za Tesfaya, zona između života i smrti opisana je zvukovima osamdesetih, razdoblja u kojem se kreće veoma dobro. “Dawn FM“ pažljivo je dotjeran, trajno zadržavajući vlastitu prodornost i spretnost – slično kao i prethodnik. Također je izuzetno kohezivan i estetski konkretan; rijedak pop-album koji bogato nagrađuje slušatelja spremnog na višestruka preslušavanja i obilje detalja. Fundamentalan užas iza centralne ideje čini i najplesnije, groovy pjesme ispunjene netrpeljivošću i dozom odbojnosti, neovisno koliko tehnički privlačne bile. Možda se riječi čine negativnima, no spomenut potez jednostavno je genijalan.

Kao što je navedeno, “Dawn FM“ nastavlja primjenjivati paletu 80-ih koja je tako pomno istražena na “After Hours“, no novi album koristi ovu osnovu kako bi posegnuo dublje; uronio u pletoru čudnih i specifičnih referenci. Uz naklone Michaelu Jacksonu i Quincyju Jonesu (gitare, ad-libovi, izvanredan mišićav groove na npr. “Sacrifice“), postoje nešto čudniji utjecaji u obliku j-popa, elektroničkih pasaža Giorgija Morodera te post-punk vokalnih manipulacija i instrumentalnih tekstura. Nadalje, prijelazi pjesama besprijekorno su odrađeni – prate formu kasnovečernjih radio playlista. Sve to čini “Dawn FM“ sonički kreativnim, vrlo ambicioznim te produkcijski snažnim, koherentnim i šarenim produktom. Paralelno, Tesfaye je kontinuirano karizmatična glavna uloga koja povremeno (i prikladno) iskrivljuje svoj glas u nadi preciznog prikazivanja željenog emocionalnog stanja i stilskih  odlika. Uporaba tradicionalnijih r’n’b harmonija i manipulacija (“Gasoline“) te općenito sjajno pjevanje čine “Dawn FM“ jednim od najimpresivnijih ovogodišnjih vokalnih ostvarenja.

Iako izrazito uspješan, “Dawn FM“ nije bezgrešan proizvod – koliko god neznatni, nedostaci ipak postoje. Generalno, stvar je podosta jednostavna – pojedini trenuci na kompilaciji nisu dobri poput većine. Napisano ne predstavlja istaknut problem, no potrebno ga je obrazložiti. “Don’t Break My Heart“ suviše je suptilna i tematski monotona, vokalno zanimljiva, no strukturno te instrumentalno siva, dok “I Heard You’re Married“ sadržava poprilično loš doprinos Lil Waynea koji urušava inače solidnu kompoziciju. Ali koga zavaravamo! Najnoviji The Weeknd projekt pršti konceptualnošću i pomno promišljenom glazbom. On ne samo da priziva ono istinski božanstveno, već nastavlja strahovito jak glazben niz koji bi bez teškoće mogao zasjeniti originalnu trilogiju. Manjak grandioznosti, teatralnosti i ogromnih pripjeva svrsishodno gradi iščekivanje završetka; nečeg velebnog i, poput “After Hours“, gotovo savršenog. Ali kakav smo samo drugi čin dobili!