Osvrt na premijernu epizodu serije “The Idol” – sadrži spoilere(!).
Prva epizoda The Weekndove, pardon, serije Abela Tesfayea konačno je, nakon niza odgađanja i bezbrojnih izmjena, ugledala svjetlo dana. “The Idol”, najavljivana od strane HBO-a kao “najljigavija Hollywoodska ljubavna priča” opravdala je svoju najavu, barem u smislu ljigavosti (ali čega, o tome u nastavku), dok teško da se (za sada) može govoriti o ljubavnoj priči.
No, ona to i nije trebala biti. Naime, početna ideja serije bila je da mračan i satiričan način prikaže ljigavost glazbene industrije kroz priču o mladoj pop zvijezdi (Lily Rose Depp) koja se kroz karijeru suočava sa svime što mislite da se s tim suočavaju mlade žene u toj industriji, od održavanja javnog imidža, seksualizacije, kreativnog potiskivanja, medijskog lešinarenja, iscrpljenosti i svih mentalnih problema koje to nosi.
I to u prvom dijelu prve epizode i dobijemo. Jednim dijelom. Prvo što vidimo je krupni kadar spomenute zvijezde, Jocelyn, na snimanju za naslovnicu novog albuma, gdje se od nje traži da konstantno mijenja izraze lica i raspoloženje, što Depp fantastično izvede, i što nagovještava i to da će ona u ostatku epizode (nadam se i serije) biti odlična, što je jedna od malo svijetlih točaka ove serije, ako je suditi po prvoj epizodi.
Dalje saznajemo kako je pjevačica nedavno izgubila majku, imala živčani slom, a sada je netko objavio fotografiju nje lica prekrivenog spermom, i tu dolazi do “razotkrivanja” svih behind the scenes aktera, managera, izdavača, asistenata, koga sve ne, koji se nominalno brinu za nju i koji konstantno ponavljaju koliko ju vole (drugima koliko i sebi).
Tijekom te “PR krize”, bjesomučno izvlače sve aseve iz rukava i svaki buzzword kojeg se mogu sjetiti (feminizam, žrtva, osvetnička pornografija), praktički sve fraze koje čujete kada ova industrija govori o bilo kojem obliku ravnopravnosti da bi se ukrpala na ono na što gleda kao trend, umjesto kao na ozbiljno pitanje, a sve kako bi se otarasila optužbi za sve za što i jest kriva.
Takav licemjeran stav, vidimo prvo u njihovim apsurdnim dijalozima, a onda i u odnosu prema Jocelyn, koja se samoinicijativno na snimanju skida gotovo do gola, dok koordinator za intimnost na setu upozorava da je to protivno ugovoru, a njen manager istog nakon toga zaključava u WC. Da, takve su fotografije njena odluka, ali nitko baš tu nije uzeo u obzir činjenicu da se radi o osobi koja je nedavno doživjela ozbiljan mentalni slom. “Oporavila se”, tješe se međusobno.
E sada, s obzirom na saznanja o tome koliko je sam redatelj Sam Levinson upravo jedan od takvih, ne znam da li on u tu satiru uključuje samog sebe ili jednostavno nije svjestan vlastitih kontradikcija. Počevši od “Euforije” čiji je autor pa nastavljajući ovdje još jače, svu nepotrebnu golotinju i scene seksa on (uspješno) opravdava kao nužno kreativno izražavanje. Počnimo od minijaturne odjeće koju Depp cijelo vrijeme ima na sebi, do fokusa na njeno tijelo i na kraju seksualiziranja mentalnog stanja u kojem se njen lik nalazi. Zašto? Jedna riječ – estetika. I naravno, radi toga što je ova serija, čim je on preuzeo, bila namijenjena tome da, Weekndovim riječima “raspizdi ljude”. U čemu nema ničega krivog, ali ovdje je jednostavno želja za šokiranjem publike bila toliko da se poanta cijele epizode negdje na pola izgubila.
Enter The Weeknd. Glavni glumac uz Depp, koji je ujedno i jedan od producenata serije, i koji je prema izvorima Rolling Stonea tražio da se serija izmijeni jer mu je smetala prenaglašena “ženska perspektiva”, iako je Depp središnja figura serije (ili bi bar trebala biti), glumi vlasnika kluba u kojeg Jocelyn ode kako bi skrenula misli sa “skandala” tog dana. I tu se cijela priča raspadne i postane prilično neuvjerljiva. Njih dvoje se na brzinu spetljaju, on njoj šapuće stvari od kojih bi bilo koja žena pobjegla glavom bez obzira, ali ovdje to rezultira time da se Jocelyn upusti u neke dosta mazohističke prakse i idući dan ga pozove sebi doma na još malo sado maza koji uključuje gušenje, čak i vađenje noža u jednom trenutku, što eto nju uopće ne prestravljuje (posebice jer se radi o osobi koju uopće ne poznaje), nego upravo suprotno. I sve to navodno da bi on njoj pomogao da bude uvjerljivija dok pjeva, o stvarima o kojima pjeva, iako se njoj samoj ista pjesma uopće ne sviđa. No, bez obzira na to njeno oduševljenje i neuvjerljivost ovakvog scenarija, Levinson nam barem daje naznake toga je da Weekndov lik, Tedros, sve samo ne pozitivac. Scena kada on ulazi kroz golema vrata dvorišta njene kuće, sav u crnom, u maniri pravog zlikovca, nagovještava da će od tog trenutka Jocelyn moći očekivati samo sve dublje potonuće u kaos u kojem se ionako nalazi.
Sve u svemu, prema prvoj epizodi, serija “The Idol” nije toliko loša koliko su kritike nagovještavale čak i prije same premijere, no da ima mana, ima. Prvo ta ubrzana i neuvjerljiva druga polovica epizode, u kojoj se razvoj odnosa dvoje glavnih likova svede na to da se samo sretnu i odmah “kliknu”, iako nimalo nije jasno zašto (osim možda toga da je predator nanjušio ranjivu “metu” koju lako može izmanipulirati) samo da bi što prije došlo do prikaza tih već neslavnih, “skandaloznih” scena. Onda odnos prema liku same Jocelyn, koja očito naginje autodestruktivnom ponašanju (što objašnjava i to da ju je lik poput Tedrosa uopće privukao), ali što je prikazano kao nekakva oslobađajuća, autonomna i zdravorazumska odluka, dok su svi oko nje koji ju zapravo pokušavaju zaštititi prikazani kao blesavi i naivni likovi. I na kraju, sav taj kaos zbijen u prvu epizodu navodi samo na postavljanje pitanja “O čemu se tu uopće radi?”
