The Tiger Lillies: Đavolje sajmište postsovjetskog Praga

The Tiger Lillies ove godine slave trideset godina na glazbenoj sceni. U svom opusu imaju preko trideset albuma, nagradu Olivier za predstavu “Shockheaded Peter”, nastupe s cirkuskim grupama, nastupe u kazalištima, suradnje sa St. Vincent, Patti Smith, Alexanderom Hackeom, Johnom Caleom i Davidom Byrneom između ostalih.

Spajajući predratni berlinski cabaret, gypsy glazbu, Bertolta Brechta, vodvilj i teatar The Tiger Lillies glazbeni su trio koji se opire žanrovskim definicijama te su ostali dosljedni svom glazbenom izričaju pjevajući uvijek o autsajderima, marginalcima i ljudima s ruba. Tako je i na novom albumu “Devil’s Fairground”. Album je koncipiran oko postsovjetskoga Praga i prijelazu na demokratsko uređenje, Baršunastu revoluciju i lice grada kakvo je bilo u tom prijelaznom razdoblju. Prag je bio jedan od prvih gradova u kojem su svirali.

Martin Jacques tada je komunicirao s ljudima s ulice, kao što je to bio slučaj i s drugim gradovima, posebice s Londonom, odnosno Sohoom. Jacques je izjavio da ne želi svirati “dečko upoznaje curu i živjeli su sretno zauvijek glazbu”, nego naprotiv, želi pisati o ovisnicima, prostitutkama, beskućnicima i ljudima koji žive na rubu društva. The Tiger Lillies pričaju groteskne, makabrističke, ironične priče koje su jednako životne kao i životi ljudi s kojima su provodili vrijeme putujući po Europi. “Devil’s Fairground”, đavolje sajmište, pjesmarica je o jadu, tuzi, očaju, okrutnosti, nepravdi i teroru koji proživljavaju oni slabi i nezaštićeni u društvu. “Devil’s Fairground” otvara album s pričom o strancu kojeg čeka smrt, ovisniku o heroinu kojemu je život đavolje sajmište.

Perkusije i harmonika dodaju na intenzitetu očajne priče, kao i falsetto Martyna Jacquesa. Upravo su marginalci na đavoljem sajmištu, no i drugi se nalaze u tom prostoru što navještava i pjesma “Gypsies” (na kraju koje čujemo stih “Gypsies of this world are always fucked“) i granicama koje dijele ljude, umjesto da budu mostovi između različitosti. Pjesma “Free” počinje stihom “We’re going on a big  adventure / sponsored by the KGB… Do you know what is like not to be free“, u kojoj je riječ o sibirskim zatočenicima, samoći, okrutnosti i svemu što se sa neslobodom gubi i ostaje iza. Glavna je odlika The Tiger Lilliesa da okrutnost i nesreću znaju ironizirati, ali i oplemeniti svojim zvukom koji na koncu dovede do identifikacije s nesretnim likovima, nesretnim pričama i zlom kojim smo okruženi, jednako kao i marginalcima na koje tako rijetko obraćamo pozornost. Kao i na dosadašnjim albumima i na ovom se govori o destrukciji i autodestrukciji. “Destruction” govori o polaganom samoubojstvu raznim opijatima. Pjesma je ritmična i zvuči tragikomično, kao i ostale na albumu. “Dead Souls Day” mračna je i opskurna priča o smrti, čudovištima i paklu, kao i “Tombstones”.

Pitanja smrtnosti, iskupljenja, grešnosti česti su motivi kod ovoga glazbenoga trojca. “King of the Gutter” govori o alkoholičaru kojemu su amputirane obje noge, “Don’t See the Sun” o prostitutkama i noćnom životu ispunjenom alkoholom i nedostatkom danjega svjetla, drugim riječima, o pomračenju koje je proživljeno svaki dan. Završne dvije pjesme “Summertime in Prague” i “Is That all There Is” lagane su balade s klavirom i perkusijama u kojima se Jacques prisjeća vremena kada je upoznavao sva lica o kojima je pjevao na prethodnim pjesmama. Njegov specifičan vokal još više naglašava nostalgiju za nekim davnim vremenima koje je bend ponovo oživio na ovome albumu. “Devil’s Fairground” snimljen je uživo u Pragu kao posveta hedonizmu koji su The Tiger Lillies iskusili u tom gradu te svim pričama uobličenima u ruho groteske, cabareta, makabrističkog, što nije bilo posebno teško jer su i same te životne priče dovoljno tužne i potresne, no album ipak završava porukom “ako je to sve, onda plešimo”.