The Slow Readers Club: Plesne post-punk himne

Iako The Slow Readers Club i nisu toliko novi bend (postoje od 2011., a i ranije je okosnica benda svirala skoro desetak godina zajedno u bendu Omerta), posljednjih godinu-dvije su dosta u medijskom prostoru kod nas, ponajprije zbog koncertnih gostovanja. Jedno se održalo prošle godine, a sljedeći susret smo trebali imati kroz par tjedana što je sve sigurnije da se neće dogoditi. Pa u čemu je fora s tim bendom?

Za razliku od nekih drugih bendova, prvenstveno Editors i White Lies, The Slow Readers Club nisu imali streloviti uspon nakon prvijenca, već su malo po malo gradili svoju karijeru zanimljivim albumima i još boljim koncertima. Zašto sam spomenuo baš Editorse i White Lies? Kad se presluša materijal, jasno je da su poveznice i više nego jasno jer dijele mnoge uzore, od najranijeg post-punka Joy Divisiona naovamo.

Upravo taj mračniji zvuk je nešto što paše našoj publici, pa uopće ne sumnjam da će popularnost benda rasti kod nas. Kad tome nadodamo da većina pjesama ima i taj neki plesniji moment, jasno je da The Slow Readers Club samo nisu imali malo sreće ili dobrog PR-ca da ih odmah pogura u elitu otočkog indie rocka.

Već s uvodnom “All I Hear” podsjećaju na najsvjetlije trenutke Editorsa i njihov početak karijere. Pjesma je vrlo plesna i zarazna, vokali izvrsno pogođeni, pa hitoidnost pjesme ne bi trebala biti upitna. Do nje je “Something Missing” nešto britkija i energičnija, gdje se gitarski rifovi fino nadopunjuju do vrlo melodioznog refrena koji je spreman za pjevanje publike na ljetnim festivalima.

Upravo te pjesme su i dobar temelj što se zapravo može očekivati na albumu jer cijelo izdanje se sluša lakoćom zbog svoje radiofoničnosti, iako sami tekstovi često i nisu nimalo ugodni. Često tu bude tjeskobe, problema pojedinaca naspram društva, ali pojedine pjesme ipak imaju i nešto vedrije teme.

Sve u svemu, iako smo ovakvu glazbu čuli već mnogo put u različitim izvedbama, The Slow Readers Club zasad još uvijek djeluju svježe i zanimljivo. Taj britanski zvuk je prisutan od početka do kraja albuma “The Joy Of The Return”, a kad bi ih trebao usporediti s ranije nabrojanim bendovima, mogu reći da je ovo mnogo bolje od onog što Editorsi rade već barem deset godina, dok s White Lies nema niti smisla uspoređivati, budući da smatram da oni imaju tek nekoliko zanimljivih singlica na prvijencu.

Od “The Joy Of The Return” ne očekujte čuda, ali slobodno si dajte oduška u uživanju plesnog i radiofoničnog post-punka s vrlo himničnim refrenima. Nekad je dovoljno i samo to.