The National: Nevolja ih je ipak pronašla

Najčešći prigovor The Nationalu uglavnom je da se ne mijenjaju i da su konstantno u sigurnoj zoni s jednakim zvukom. Oni koji ih vole, vole ih upravo zbog njihovog jedinstvenog zvuka kojega se drže, dok oni koji ih ne vole kažu da su dosadni. Na osmom albumu “I Am Easy to Find”, koji je izašao samo dvije godine nakon “Sleep Well Beast” na kojem su svoj poznati zvuk obojili elektronskom podlogom, pokušali su promijeniti perspektivu, donijeti nešto drukčije i novo. Rezultat toga njihov je najduži album dosad koji traje više od sat vremena. Njegova specifičnost i najveća promjena od dosadašnjih izdanja ženski su vokali i čak dvanaest violinista koji su obogatili zvuk.

Na albumu gostuju Sharon Van Etten, Lisa Hannigan, Gail Ann Dorsey (dugogodišnja suradnica u bendu Davida Bowieja), Mina Tindle, Kate Staples iz This is the Kit i Brooklyn Youth Chorus. Većinu pjesama napisao je Berninger, a nekoliko njegova supruga Carin Besser. Ženski vokali nisu samo promjena zbog razlike u zvuku koje su donijele, nego i stoga što su umanjile ulogu Matta Berningera, koji je uvijek bio središnji lik svih albuma. Sam je izjavio da su htjeli ženske vokale zbog različitosti identiteta i ljudskih priča, a ne samo da bi imali ženske vokale. Muški vokali bili bi bolji izbor no ego mu to nije dopustio, njegove su riječi. Kada usporedimo aktualni album s prošlima bio bi negdje na začelju ljestvice po kvaliteti.

Najveći je problem albuma što ima previše praznog hoda i pjesama koje su puki višak. Osim nekoliko klasično nationalovskih pjesama koje zvuče uvjerljivo i jako, poput “Rylan”, “Quiet Light”, “Hairpin Turns” i laganije “Light Years”, izdvajaju se i “Where Is Her Head” i “You Had Your Soul With You” na kojoj gostuje Gail Ann Dorsey, koja je potpuno prisvojila ovu numeru. “Not in Kansas” Mattov je monolog i ispovijed, poduža pjesma koja je uspjelija.

Za razliku od Vampire Weekenda, koji su također izdali poduži album na kojem neke pjesme služe kao intermezza i nisu višak, kod The Nationala je slučaj da je nekoliko njih sasvim suvišno. Razlog tome su i lagani meki ženski folk vokali koji uz usporen i komorni zvuk zvuče nedovoljno uvjerljivo i pomalo naporno. Takve su, primjerice, “Roman Holiday”, “The Pull of You”, “Her Father In The Pool” i “So Far So Fast”. Balade tipične za bend koje su uglavnom melankolične i autoironične, na ovom su albumu jednostavno nedorečene i zvukom nedovoljno privlačne. Teško se zakačiti za ovaj album i to je za The National rijetkost.

Veliku ulogu na ovom albumu imao je redatelj Mike Mills koji je inicirao cijelu stvar. Napravio je film istog naziva kao album. U filmu glumi Alicia Vikander koju pratimo od rođenja do smrti, uz sve probleme s kojima se prosječna žena susreće. Film prate pjesme s albuma. Nije čudno da je baš ženski lik izabran za glavnu ulogu i zašto je priča tako emotivna kada znamo da se albumi vrte oko Matta i njegovog odnosa sa suprugom i kćeri, posebice oko njegove uloge oca. Možda je to jedan od razloga zašto na albumu gostuju ženski vokali i zašto ima i žensku perspektivu.

Matt nije centralna figura ovoga albuma i to čini veliku razliku. Film i album nadopunjuju se, no svakako je vidljivo da su glavne emocije bliskost, toplina i razumijevanje, odnosno povezanost između partnera, roditelja i djece ili prijatelja. The National su malo skrenuli sa svoje utabane staze ovim albumom i dosta riskirali, ali rezultat nije vrhunski. Znajući što sve mogu i koliko traju na sceni može im se oprostiti album koji je ne baš uspio eksperiment i možda je požureno s njegovim izdavanjem. Koncept albuma razvodnjen je i nedorečen, nema dovoljno uvjerljivih i jakih numera te je zvuk drukčiji, no ne i dovoljno privlačan.