The Kooks: “Let’s Go Sunshine” vodi u dobrom smjeru

Moram odmah na početku priznati da me malo iznenadila činjenica da je od debitantskog albuma engleskih indie rockera The Kooks prošlo čak 12 godina. Preslušavajući četiri godine isčekivano novo izdanje “Let’s Go Sunshine”, stvorio se dojam razvodnjenosti i imitiranja zvuka s početka karijere. Kookse sam “ostavila po putu” još nakon albuma “Konk” 2008. godine, ali sam dala priliku svakom novom izdanju iako sam svaki put bila ravnodušna ili pomalo razočarana.

Album otvara “Intro” koji je zapravo isječak posljednje pjesme, ali i najavnog singla “No Pressure”. Druga pjesma “Kids” je spomenuto iznenađenje na gitari. Bubnjevi na početku nameću dominanti ritam, a gitara pred kraj pjesme apsolutno osvaja. U refrenu sam na par sekundi osjetila zvuk Kasabiana što mi je dodatno potvrdilo spomenutu promjenu u zvuku. “Listen” je pjesma s dosta funk i soul elemenata, što je na prvu zvučalo dobro i obećavajuće, ali se do refrena i skupa s njim cijeli dojam pretvorio u čudnu mješavinu zvuka. Većina pjesama na albumu zapravo svojim početkom obećava puno, ali do kraja pjesme iznad glave se samo pojave upitnici. “Believe” je pjesma na koju se to najviše odnosi. Pre-chorus, dio prije refrena tzv. pred pripjev, ako se ugledamo na književnost, jedan je od općenito najnepotrebnijih dijelova pjesme koji sam čula u posljednje vrijeme.

“Fractured and Dazed” spašava stvar nakon prethodnog razočaranja, jer zvuči dosta melodiozno, poletno i osvježavajuće. “Four Leaf Clover” je još jedna dobra pjesma na albumu i obilježena je kao eksplicitna, vjerojatno zbog spominjanja droge u tekstu. Nostalgičan zvuk pridonijela je “Tesco Disco”, a pomalo ljetne i pozitivne melodije na koje smo navikli uz hitove Kooksa donose “Honey Bee” – moj osobni favorit, “Swing Low” i “No Pressure” koja u tekstu čak i govori o ljetu i naravno, ljubavi.

“Let’s Go Sunshine” je album koji u tragovima sadrži zvuk s početka karijere po kojemu su postali prepoznatljivi i priznati. Osim u produkciji naravno, razlika je što zvuči ipak odraslije, ozbiljnije i snažnije. Snažnije se najviše odnosi na zvuk bubnja i gitare na pojedinim pjesmama, koji se žanrovski možda i ne bi uklapao, ali je dečkima dao malo svježine u stilu. Sve je to naravno subjektivno jer se i moje slušanje glazbe od njihovih početaka promijenilo.

Od ukupno 15 pjesama, samo je nekoliko njih uspjelo zaista oduševiti, ostaviti neki jači dojam ili se jednostavno istaknuti nekim novitetima. Prethodna dva albuma i dalje ću preskakati i zanemarivati, ali mi je drago da je “Let’s Go Sunshine” ponovno malo zakrenuo kormilo u njihovoj karijeri i stvaralaštvu. Kao što sam na početku spomenula, prošlo je dosta godina, iza njih je dovoljno iskustva i eksperimentiranja, tako da imam osjećaj da bi sljedeće studijsko izdanje moglo biti pravi pogodak.