Ljepuškaste melodije

Ako bi se trebao birati jedan novi britanski indie rock bend s najljepšim melodijama, The Kooks bi zasigurno bili u vrhu, ako ne i na samom vrhuncu, pošto njihove gitare ispuštaju tako ljepuškaste i radiofonične riffove da je veoma teško ne zapaziti ih.

Bend je nastao u Brightonu 2004. kad su se prijatelji studenti odlučili malo poigrati s gitarama. Prvi značajniji uspjesi dolaze s albumom “Inside In, Inside Out” kojeg su izdali početkom 2006. jer je album odmah dizan u nebesa od britanskih ‘kolega’, pa su uslijedile velike svirke i masovna prodaja albuma.

Od “Inside In, Inside Out” prošlo je nešto više od dvije godine, a zvuk benda na “Konku” se nije previše promjenio, i dalje je to jedan slatkasti rock vrlo ljepljivih melodija koje odmah ulaze u uho.

U međuvremenu se dogodila i jedna od značajnijih promjena u bendu, a to je da su dečki ‘najurili’ jednog od idejnog osnivača Maxa Raffertya zbog njegove prevelike ovisnosti o drogama. Da bi brod zvan The Kooks i dalje suvereno plovio, Luke Pritchard, Hugh Harris i Paul Garred zaposlili su Dana Logana da popuni mjesto bas gitare.

Za producenta su ponovno uzeli Tonya Hoffera koji se dobro snašao na njihovom prvijencu, ali ipak je Hoffer mnogo bolje zapakirao prvijenac The Fratellisa, nego “Inside In, Inside Out“. “Konk” u tom pogledu se ponovno čini kao solidno odrađen posao, jer se The Kooks niti ne trudi biti previše poseban, nego samo jedan od trenutno in bendova.

Trinaest skladbi skupljenih u 44 minuta materijala ukazuju na jednu ravnu crtu s vrlo pristupačnim pjesmama od kojih ne bi niti za jednu rekao da je podbačaj, ali svakako nije niti jedna odveć pamtljiva, pa će sve brzo zamrijeti već nakon par mjeseci bjesomučnog forsiranja po raznim medijima.

Uvodna “See the Sun” započinje kao neko naštimavanje gitare da bi ubrzo potom skrenula u tipičan gitarski pop-rock, “Always Where I Need to Be” mnogo je žešćih gitara koje nisu do kraja izražene, a pjesmu dodatno pokvari bezvezni refren u kojem se neprestano ponavlja ‘do dodo do’…

“Mr. Maker” zvuči kao da ju je napisao Pete Doherty, a The Kooks su je preradili u svojem stilu, “Do You Wanna” je nešto mračnijeg zvuka bljeskavih gitara, “Love It All” je opuštajuća balada s ponovno pomalo iritantnim ponavljanjima naslova u refrenu, “Down to the Market” je najrazbarušenija, s vrištanjima i pamljivim rifovima, dok “Tick of Time” u svom uvodu ponovno ima naštimavanja uz urnebesni smijeh, da bi potom uslijedila akustična pjesmica, nakon koje dolazi bespotrebna minuta tišine, jer je posljednja “All Over Town” posebno odvojena od nje, pa je se ne može smatrati kao ‘hidden track’.

The Kooks su zabavan bendić koji pripadaju zlatnoj sredini britanskog indie rocka, za koje sumnjam da će ikada uspjeti dobiti neki status legendi jer svojom glazbom više pokazuju zaigranost nego neko posebno znanje.

Možda bi se s njihovim materijalima i dalo nešto učiniti da nije tako čista i radiofonična produkcija, ali je očito da im je zarada na prvom mjestu, pa tek onda neka kreativnost.

U nekim trenucima podsjećaju na Hot Hot Heat, u drugima na The Libertinese, u trećem na The Feeling, u četvrtom… Ma moglo bi se nabrojiti mnoštvo bendova, ali očito je da su se iz bezidejnosti britanske glazbene rock scene izdigli zbog svojih melodija, pa im je zadatak uspio.

Za razliku od malo prije spomenutih The Feeling, The Kooks nisu takvi balavci kao oni, imaju nešto više znanja i talenta, samo ga ne znaju pravilno iskoristiti, barem ga nisu dosad, pa “Inside In, Inside Out” i “Konk” nisu albumi kojih ćemo se prisjećati za par godina, već su oni samo za sada, za jednu sezonu, a krajnji domet su nekoliko hit singlica.