The Boomtown Rats: 36 godina uzaludnog čekanja

Vjerujem da nisam samo ja ostao iznenađen kada je za ožujak ove godine bio najavljen koncert The Boomtown Ratsa u Zagrebu. Na žalost, sam koncert se nije dogodio iz dobro poznatih razloga, ali tada sam saznao da bend zapravo svira već nekoliko godina zajedno (i to u postavi s najpoznatijim članom Bobom Geldofom), te da će objaviti novi album.

Pazite sad ove brojke – “Citizens Of Boomtown” je sedmi album benda i to prvi nakon 36 godina (“In the Long Grass” je objavljen daleke ’84.), pa se postavljalo nekoliko logičnih pitanja, kao, na primjer, što album može ponuditi, hoće li to biti svojevrsni labuđi pjev benda ili će i dalje rokati po svojim političkim stavovima koji će u konačnici biti zaboravljeni. Mnogima su The Boomtown Rats i Geldof dragi, ali njihova pjesmarica je zapravo tanašna. Svi će znati “I Don’t Like Mondays”, manje ljudi će se sjetiti “Rat Trap”, dok ostatak pjesama ipak nije nikada dostigao taj rang.

Tu još imamo lik i djelo Boba Geldofa koji je bio pokretač Band Aida/Live Aida u ’80-ima, a i nakon toga je bio gorljivi aktivist u mnogim temama. Iako je i dalje pisao i radio glazbu pod svojim imenom, nekako je baš glazba uvijek padala u drugi plan, a to nije niti čudno, s obzirom da su mu albumi (blago rečeno) bili tek prosječni.

I sad dolazimo do ključnog momenta, što bend može novoga ponuditi nakon toliko dugo vremena?! Odgovor je malo toga što nismo očekivali…

Glazbeno gledajući, i dalje sve to zvuči kao da je ostalo u vremenu na razmeđi tadašnjeg punka i new wavea s političkim tekstovima koji u ovakvim aranžmanima teško mogu doprijeti do šire publike, posebno one mlađe koja bi i mogla pokrenuti svojevrsne nužne promjene koje društvo treba.

Tako smo dobili deset novih pjesama koje su odličan povod za novu turneju i to cijenim više, nego da bend mlati pare na staroj slavi – bolje je napraviti novi album, pa makar i loš, nego samo prašiti pjesme od prije 40-ak godina samo jer ti ime još uvijek nešto znači. Geldof i The Boomtown Rats definitivno nešto znače, ali da ovaj album nije potpisan tim imenima, vjerujem da bi vrlo teško isplivao na površinu.

Najgori momenti albuma su kada bend pokušava iskombinirati dobro poznate motive u nešto svoje, pa dolazimo na grozote koje je jednostavno teško slušati. Tu najprije mislim na “Rock ‘n’ Roll Yé Yé”, iako takvih skladbi na albumu ima i previše. Zamislite da posudite “I Love Rock ‘n’ Roll” (koju je proslavila Joan Jett na istoimenom albumu), te ju dodatno zamaskirate u ondašnji zvuk i oduzmete joj sav šarm… Rezultat je pjevni refren s ‘Ye Ye Rock ‘n’ Roll’ i ništa više.

S druge strane, kad su se potrudili malo više odmaknuti od svojih uzora i vremena originalnog postojanja, pjesme imaju potrebnu dinamiku i šansu da se barem malo istaknu, ali ni u takvim slučajevima nisu uspjeli ubosti prave hitove. “Get a Grip” je jedna takva pjesma koja revitalizira new-wave s brutalnim synthovima, ali sve je ostalo samo na tome, dok je završna “The Boomtown Rats” grozan dance pokušaj od kojeg će vas zaboljeti uši.

Ipak, ima tu i simpatičnih momenata, a nekako me se najviše dojmila pjesmica “K.I.S.S.” koja je svojevrsna brojalica, dok uvodnih par skladbi podsjećaju previše na britpop ’90-ih, ali s manje upečatljivim melodijama. S obzirom da sam kao klinac gutao većinu britanskih bendova ’90-ih, možda je to samo moj problem što sam te motive čuo već mnogo puta u boljim izdanjima.

Na kraju treba podvući crtu, a moja odluka prilikom podvlačenja te crte jest da ju nacrtam preko imena The Boomtown Ratsa. Jednostavno, to nije to. Nisam živio u prelazu ’70-ih u ’80-e da bi znao koliki je njihov utjecaj tada bio, a od onoga što je preživjelo zub vremena, ostalo je premalo. Novi pokušaj oživljavanja te romantike je jednostavno previše blijed, jer se u sjećanje vraća nešto što je zapravo mnogo bolje i zanimljive, nego što su The Boomtown Rats uspjeli ponuditi na novom albumu.

“Citizens Of Boomtown” je kompilacija britanskog zvuka od početka karijere The Boomtown Ratsa do današnjih dana, a najveći problem jest da zvukovno pripada nekoliko godina nakon njihovog posljednjeg albuma, pa mi zapravo nije jasno kome je ovaj album namijenjen. Vjerojatno još uvijek postoji dovoljan broj ‘starih rockera’ koji će ovo shvatiti…