Svijetli pogled

Četveročlani bend The View nam dolazi iz malog mjestašca Dryburgh iz središta Škotske, a postoje skoro dvije godine. Bend je ime uzeo od mjesta njihovog početka, a to je bio pub The Bayview iz nedalekog im naselja Menzieshill. Brzo su stekli pažnju promotora, a broj njihovih fanova je svakim danom sve veći i veći. Ovaj album će sigurno dodatno utjecati na to.

Važnu kariku u njihovom razvoju je odigrao i autodestruktivni Pete Doherty koji ih je pozvao kao support za njegove Babyshamblese s kojima su krenuli na britansku turneju. Marketinški gledano, turneja je bila odlična stvar, The View se proširio cijelom Britanijom, ali Doherty je loše utjecao na njih, posebno na bubnjara s kojim je zajedno uhićen i optužen za posjedovanje droga.

Krajem prošle godine, odlično su se poslužili NME-om i njihovom serijom albuma malih nezavisnih kuća, tako da su oni bili zvijezde CD-a 1965 Recordsa.

“Hats Off To The Buskers” je njihov prvijenac, i bio je namjenjen da se izda početkom ove godine, ali je netko imao drugačije zamisli, pa je album već krajem prošle procurio na internet. Producirao ga je Owen Morris koji je poznat po radovima s The Verve i nezaobilaznim Oasis.

Što možete očekivati od benda na njihovom debiju!? Mnogo dobrog rocka, žestoke gitare, lijepo pogođene melodije… Sve što jedan mladi rock bend mora imati u novije vrijeme. Uzori su im standardni, kao i većini british-bendova, cijela plejada bendova iz bogate povijesti, a najviše su približeni modernim (također već nezaobilaznim) The Libertinesima.

Buka, bijes i deranje, tako bi najlakše opisao uvodnu “Comin’ Down” na kojoj bjesomučno ubijaju gitare, a odlično je što je na početku da vas odmah još više privuče u preslušavanje CD-a.

“Superstar Tradesman” je svoj hitoidni karakter potvrdio već sredinom 2006. kao singl koji je uletio na 15. mjesto ljestvice. U njoj su i jedni od najljepših stihova (“I don’t want money I want a thing called happiness“).

Prije nekoliko mjeseci imao sam prigodu slušati o novim cipelama na albumu Paolo Nutinija, a ovdje se bend glazbeno poigrao s još jednim odjevnim predmetom. U šarmantnoj “Same Jeans” bend je otpjevao odu starim trapericama, a pjesma je ujedno jedan od najboljih trenutaka na albumu jer prštajuće gitare prati vrlo zabavan tekst koji je anti-trendseterski (“I’ve had the same jeans on for four days now/I’m gonna go to a disco in the middle of the town/Everybody’s dressing up/I’m dressing down“), a u sve je povremeno uklopljena i usna harmonika koja daje dodatni implus pjesmi. Na kraju pjesme se dečki totalno opiče i jako razbarušeno završe pjesmu.

Ovakav uvodni dio je teško nadmašti, pa su dečki malo ‘stali na loptu’ i uputili nas dalje s nekoliko mirnijih, tek nešto manje zanimljivih stvari od kojih bih istaknu prekrasnu “The Don“. U središnjici se nalazi i njihov prvi singl i najpoznatija “Wasted Little DJ’s” s prštavim gitarama i vrlo popičnim pripjevom koji je teško razumnjiv (“Astedwae ittlae ejaysdae“, ili nešto slično tome).

Evergreenski raspoložena “Claudia” je standardna priča o neuzvraćenoj ljubavi (“Claudia, Claudia/Provoking my heart/And I still haven’t broken the code/To your heart now, oh no“).

Na kraju krajeva nalazi se minijatura “Typical Time” koja je duga tek nešto malo više od pola minute. Smatram ju odličnom idejom, kao zajebanciju za kraj albuma jer me podsjetila na ona dva neumorna tipa iz crtića “A je to”.

Prošle godine, odmah na početku, Arctic Monkeys su odlično iskoristili post-novogodišnji hijatus u izdavanju albuma, pa je cijela godina bila u njihovom tonu. The View bi mogli slično napraviti u ovoj godini jer im ja album vrlo dobar, a odličnosu i pogodili s izbacivanjem izvrsnog singla “Same Jeans” par dana prije izlaska “Hats Off To The Buskers”.

U rang ljestvici novi(ji)h bendova The View bi mi zauzeli vrlo visoko mjesto, uz The Fratellis, The Cribs i Art Brut, jer nisu neki foliranti, nego klinci koji su svojim radom i znanjem napravili mnogo u vrlo kratko vrijeme.

U ovih 14 pjesama i 40-ak minuta naći ćete nekoliko trenutaka koji će vas oduševiti.