Tristania
Darkest White
Datum izdanja: 31.05.2013.
Izdavač: Napalm Records
Žanr: Doom, Gothic, Metal
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Ono što je nekada bio sinonim za symphonic/gothic metal, danas je gotovo pa jadna, izblijedjela, pljesniva ostavština nekad velikog, u najmanju ruku perspektivnog benda.
Nije tajna nit’ je neka novost da Tristania nije Tristania otkada ju je napustio Morten Veland, njezina ‘alfa i omega’. A to je bilo davno. Prije 13 godina. Dotad se u mnogim bendovima tražila nit koja ih je povezivala s Tristaniom, a zadnjih je godina situacija obrnuta. Uglavnom se mnogi pitanju zašto Tristania ne sliči sama sebi, odnosno, zašto više sliči drugima ili još gore, jedva da sliči nečemu.
U stvari, album je u kompletu rašireniji i raznovrsniji od prethodnika (ne samo od “Rubicon”, već i od nekoliko ranijih albuma), poglavito se u širinu išlo s vokalnim sekcijama koje možemo doživjeti predvodnikom albuma. U prvom redu tu su nježni, ugodni i topli Mariangelini vokali kao čista suprotnost grubim, ali i melodijama ispunjenim clean izvedbama, a još više osornim, razbješnjelim, kričeće-izranjavanim growl/scream/harsh pjevanjima, te bombastičnim zborskim dijelovima. Gitaristički rad sagrađen je na vrlo čvrstim i jako mračnim temeljima, s dominacijom tvrdih, težih doom riffova, koji surađuju s blackerskom sirovošću, modernijim groove varijacijama i povremenim ‘hevijanerski’ pročišćenim tonovima.
Jednaku težinu nalazimo i u uglavnom tromim, ali prodornim bubnjevima, kao i u poprilično pojačanim, zamračenim bas distorzijama, a mraku u prilog idu i uglavnom spori do srednji ritmovi, s pokojim bržim dijelovima. Drugim riječima, svim je elementima ovog albuma (izuzev ženskih vokala) zajednički nazivnik – tama. I to nikako ne bijela tama, već crna koja gotovo da i ne može biti crnja.
Numera “Number” kreće u gitarističko/vokalnom black metal stilu koji njome dominira, na momente je usporavaju ženski vokali, te orkestralni dijelovi, a “Darkest White” pjesma je kontradiktornosti, s popriličnom količinom disonantnih tonova kombinira nekakav moderniji groove/rock/gothic s grubim zborskim dijelom. “Himmelfall” je melodičnija stvar s teškim i mračnim riffovima, neoklasičarskim orkestralijama u doom/gothic/dark stilu Tiamata, s kojim ju spaja i stil pjevanja, a depresivna doom rock balada “Diagnosis“, s nešto bržih ritmova, sučeljava nježne ženske i grube muške vokale, emotivnije akustične dijelove i dark riffove uz tupe i trome bubnjeve.
Hardrockerski, skoro pa bismo rekli AC/DC-evski riffovi pokreću još jedan doom rock naslov “Carling“, ovoga puta u srednjem ritmu s pročišćenijim gitarama i nešto više kaotičnosti, ali i melodijskih implantata. “Cypher” još je jedno ‘laganini’ uz bubanj i gitaru, emotivno pjevanje s uvodnim naznakama folk melodičnosti, dubokim muškim clean izvedbama i dosta tromosti u gitarskim tonovima, a grubi growl, deatherske atonalije, posirovljeno destruktivno udaranje u činele, groove gitare, dosta ugodnih melodija u clean pjevanjima i growl/scream razigravanje uz mračnu klavijaturističku podlogu karakteriziraju odjavnu pjesmu “Arteries”.
Nema dvojbe da se Tristania trudi, da želi vratiti svoj prepoznatljivi sound, napraviti album kakav se od benda s tim imenom s punim pravom i očekuje, u čemu jednim dobrim dijelom i uspijeva, no problem je što povremeno zna zvučati kao loša kopija (pre)loše novije verzije Lacune Coil. A to ne da zna zvučati, nego doista zvuči loše. Ipak, u kontekstu cijele priče, može se reći da je “Darkest White” jedan sasvim solidan album, premda, sigurno je da će se oko njega lomiti koplja. Neka slomiti, neka ostati čitava.