Slovenski Bon Jovi

Prošle jeseni u Sloveniji je izašao novi, četvrti po redu album grupe Tide koji su jednostavno nazvali “no. 4”. Na njemu se nalazi devet skladbi koje nastavljaju izričaj koji nam je bend i ranije pružao.

Tide je modern rock bend koji najviše zvuči kao Bon Jovi od prije 25 godina koji nije zabludio u pop i country vode, već je više i sigurnije krenuo u hair metal i hard rock. Kao i uvijek, tako i na ovom albumu osjeća se mali nesrazmjer spomenutih žanrova, ali energijom dobro to prikrivaju.Mana albuma mogla bi biti i prečista produkcija koje je mnogo toga izdigla, ali i upeglala, pa neke gitarske dionice zvuče bljeđe nego što bi trebale biti. Ako bismo se vratili u ’80-e., tada bismo mogli reći da su Tide napravili odličnu stvar, ali danas se ipak traži nešto drugačije, da ne kažem bolje.

Za razliku od prijašnjih izdanja, ovaj album ipak ima vrlo jasnu viziju, odnosno glavu i rep, pa tako svih devet pjesama čine vrlo koherentnu cjelinu koja ima potrebnu radiofoničnost u svom zvuku kako bi mogla zasititi širi krug ljudi. Sad, to vam može odgovarati ili ne, ali je jasno da nakon četiri albuma Tide jasno zna što želi.

Naravno, kao i na većini albuma, neke pjesme su bolje, bliže da budu izdane kao singlice, a za to na ovom albumu služe prvenstveno završna “Low” koja nalikuje na radove U2, uvodna “Riot Act” koja zvuči kao uobičajena pjesma iz američke struje modern rocka, te bonjovijevska “Love is Gone” kakvu Bon Jovi nije imao već deset godina.

“Mud” je pjesma u kojoj su se ponajviše trudili odmaknuti se od zadanog štiva albuma sa mnogo žešćim gitarama i vokalnim akrobacijama, s “Don’t Look Back” dolaze na teritorij Puddle of Muda i Nickelbacka, dok je “Believe” mješavina U2 i Coldplaya.

Tide je solidna rock četvorka koja pokazuje razne utjecaje koje često ne kanaliziraju na pravi način. “no. 4” ipak pokazuje da su kroz vrijeme posložili kockice u glavi, pa je album ujednačen, bombastičan, rockerski, s tek povremenim odlaskom u ‘skliske’ vode kao s pjesmom “Make Me Feel” koja kao da je urađena po nekoj šabloni iz ’80-ih.

Kada bend ode u komercijalniji rock po uzoru na U2, Coldplay, Bon Jovi ili Kings of Leon, tada najlakše pliva i zakucava potencijalne hitove, dok u modern rock stvarima dolazi do problema preprodukcije, jer da su gitare slobodnije (čitaj bliže live zvuku) bile bi i one vrlo zanimljivi komadi.

Uz nekoliko promašaja, “no. 4” se čini kao pravi mainstream rock zgoditak za široke mase.