Rock za šire mase

Moj prvi i dosada jedini susret sa slovenskim bendom Tide bio je onaj na prošlogodišnjem koncertu Iron Maidena u Ljubljani. I moram odmah reći da su mi tada djelovali puno žešće i čvršće nego što je to slučaj na “Nothing to Lose“, njihovom drugom albumu.

Ne znam, vjerojatno je veliku ulogu za takvu moju procjenu odigrala scenska produkcija, a možda i njihov prvi album “Seven Days”, kojeg su tada predstavljali, a ja ga nisam čuo, ima drukčije muzičke omjere od ovoga. Isto tako, moguće je da sam u pjesmama koje sam čuo ‘naletio’ baš na one s rezolutnijim i direktnijim soundom.

Jer album “Nothing to Lose”, kojeg bismo mogli okarakterizirati kao moderniju varijantu rocka, hard rocka, a pomalo i popa, djeluje mi relativno sladunjavo, a na momente čak i ‘precmizdravo’. Iako se radi o dosta dobro zamišljenom i komponiranom, kompletiranom i kompaktnom djelu, ne bi bilo loše da mu je dodano još više snage od one kojom raspolaže.

Koja bi možda i bila naglašenija da joj je prilagođenija produkcija, koja, kako izgleda, nije rađena u tom smjeru. Ili bar ne u svojem primarnom dijelu. Poglavito tu mislim na gitare, koje imaju vrlo jak potencijal, kojeg je veći, ali ne i maksimalni dio prezentiran. Kao i iz vokala, koji su također dobro otpjevani, a posebni su u duplim izvedbama, što sam, čini mi se, primijetio i na ljubljanskom koncertu.

Izgleda da je početni uspjeh, u kojeg se, barem prema dostupnom mi Pressu, ubraja turneja sa superpopularnom Siddhartom te nastupi na TV i radijskim postajama napravio svoje pa tako, da bi se zadržale i još podebljale stečene pozicije, valjda se i moralo napraviti nešto još prihvatljivije širem spektru gledateljstva i slušateljstva, a manje ‘čistokrvnijoj’ rock i hard rock populaciji.

Što znači da su pjesme dosta poletne i poskočne, a karakteriziraju ih tečne ritmičke sekcije, općenito visoki udjeli ‘catchya’ te pregršt jednostavnih i jako slušljivih ‘radio friendly’ refrena. Za tako nešto se dosta jako pobrinula i spomenuta produkcija, koja je pripomogla kompletiranju mainstreamskog ugođaja, što joj je moguće bio i jedan od osnovnijih ciljeva.

Radi svega toga mi se čini da album više sliči Bon Joviu (country rock balada “Following” (naravno, ne samo ona), recimo, ima dodirnih elemenata s “Wanted Dead or Alive”), a na momente i ‘starijem’ Bryanu Adamsu (“The Urge“), nego nekom jačem rock ili hard rock bendu.

Ipak, ima on i rockerskijih karakteristika, kao npr. u pjesmama kao što je “Like It Slow” ili “Shooting Straight“, gdje se može naići na neke sličnosti s npr. Hard Timeom. Iz kolaža ponude rockerskije naglašenih pjesama izdvajam i “No Place Left Go“, u kojoj je šteta da izvrsne gitare nisu popratili i vokali adekvatne energije.

Zatim je tu i “Leaving It All Behind“, a nekako najprihvatljivija mi je “Kick Out the Jams“, u originalu stvar od MC 5. A od onih koje bi trebalo izbjeći svakako bih se među prvima opredjelio za finalnu pop-rockersku “Fair Enough“, bez obzira na neka poluozbiljna gitaristička solo-‘napikavanja’.

Ljubitelji muzike s naglašenijim osjećajima, što kao produkt donosi sklonost prema pjesmama mirnijih ritmova ovdje bi mogli doći na svoje. Od njih četiri koje u svojoj strukturi imaju najveći omjer takvih ritmova odmjerenijima mi se čine balada “Waiting for the Rain” i većinski srednje ritmična “Fade Away“, ‘powerističkije’ nastrojene pjesme s, opet, vrlo lijepim gitarističkim linijama, koje u kooperaciji s vokalima na momente donose povećanu dozu melodične snage.

Upravo onakve kakva jednim dijelom i nedostaje, naravno, generalno gledajući, jer je skoro pa u svakoj je pjesmi ima. U nekima više, a u nekima manje. No bez obzira što ja mislim o njemu, vjerujem da će album naći svoju publiku, poglavito stoga što je dosta lagan za slušanje i pred svog konzumenta ne postavlja neke posebne zahtjeve i kriterije. A gotovo pa u pravilu takva ostvarenja prolaze dobro.