Ikarus pada u bezdan

Dok se svi muče pročitati ogromni naslov albuma, ja ću se samo baciti na opis slovenskih Icarus Down. Dakle, riječ je o našim susjedima koji su kroz razne bendove i demo-dane došli do svog prvog pravog albuma. Iz balkanskih predjela (pardon, Slovenija nije Balkan) opet je došla melankolična i mračna glazba.

Ovaj album prikazao ih je kao bend koji je na svoj način spojio nekoliko sebi dragih glazbenih stilova i, kao i 100% današnjih bendova (bez iznimke), teško ih je smjestiti u jednu ladicu.

Alternativni post-rock, emo, hardcore, pa malo indie kaotičnosti (posebno na vokalu)… I sami vidite da žanriranje bendova danas više nema smisla. Dakle, gitaristički energična glazba, melankolične atmosfere, emotivna i svojstvena ovim dijelom svijeta.

Upravo to i je dobra stvar jer odudara od došljačkih bendova koji napumpanim zvukom prikrivaju kreativnost. Icarus Down kreativnosti imaju, ali im, što i nije tako čudno za ovu glazbu, debelo fali onaj ‘hook’. Prepoznatljivosti imaju u vokalu, ali aranžmanski pjevanje na velikom dijelu albuma zvuči nedefinirano.

Kaotični screamo vriskovi prvi put nakon dugo vremena mog istraživanja zvuče puno uvjerljivije i maštovitije (vrištanje maštovito?!) od nategnutog, tankog i ‘prenjonjavog’ pjevanja na melodičnim dijelovima (“Say My Name Razor” ili umorna “Endless Mainfesto“), koji bi trebali biti puno bogatiji.

Reske gitare svojim ‘fill-inovima’ nose stvari kao “Cushion of Distance“, a njihov tužni zvuk natjerao ih je da naprave i nekoliko simpatičnih instrumentalnih interludeova među pjesmama – “The Escape“, “The Flight” i pijanistička “The Fall“.

Najbolja stvar, stvar u kojoj su pokazali najviše muda i zvukom porazbijali sve oko sebe je “Venus“, a dobru kombinaciju rock-metal-emo-grunge predstavlja i “Minus All“. To su stvari koje su nekako iskočile u njihovom zbiru pjesama koje teško zadržavaju pozornost, ali nikako nisu loše. Meni jedino pjevanje zvuči dosta loše, ali nekoga bi upravo ta indie komponenta mogla privuči.

Možda je za opisivanje Icarus Down dovoljno ostaviti spomenute ‘gemište’ žanrova, jer će uspoređivanje ovakvog benda s nekakvim svjetskim imenima iz svakih usta ispasti apsolutno drugačije.

Dok su se meni u grunge-metal-emo trenucima u glavi stvorili Taproot, kod pjevanja Pulse Ultra nekoga će vrištanje pjevača pjevača podsjetiti na frajera iz In Flamesa, a nekog trećeg na potpuno deseti bend iz potpuno desetog metal-žanra. A bendova za izabrati i uspoređivati, hvala Bogu, u današnje vrijeme ima i previše.

Ako ćemo se držati ovih prostora, naša ekipa Things Fall Apart stilski bi mogla biti najbliže, ali u zadnje vrijeme nikako ne prolaze dobro pregovori i usporedbe Hrvatske i Slovenije pa nije pametno da se ja petljam, i kažem ‘jedni su bolji od drugih’ ili obrnuto.