(Skoro) sve u znaku broja 13

Trinaesti studijski album, trinaest pjesama, mogao je biti trinaesti dan, ne i trinaesti mjesec, ali ovaj broj nešto je što obilježava novi album Megadetha, koji se u konačnici tako i – zove.

Kada su objavili prvi singl, za pjesmu “Public Enemy No 1“, dalo se naslutiti da bi album koji nadolazi mogao biti vrlo interesantan. Kako kod Megadetha obično i biva, pjesme su satkane od gomile gitarskih fraza, izmjena tempa, pijevnih refrena, te dvoznamenkastog broja ‘hevijaneriziranih’ solaža u gotovo svakoj pjesmi.

Na ovom albumu prevladava srednji tempo, ni prebrzo ni presporo, ali izuzetno ugodno i slušljivo. Umjerenjaci bi rekli – taman. Kada bismo izvršili presjek kroz cijelu njihovu karijeru i izvlačili album na koji najviše podsjeća, onda bi to zasigurno bio legendarni “Countdown To Extinction”, jer su i na tom albumu gotovo sve pjesme odlično odsvirane, prevladava umjereno-kontrolirani tempo s bržom pjesmom “Skin o’ My Teeth”, dok je ovdje to “Whose Life (Is It Anyways?)“.Razlika u odnosu na prethodna studijska izdanja je u postavi, jer je Dave Ellefson nakon albuma “The World Needs Hero” opet ovdje, i to se raspoznaje u bas sekcijama, koje djeluju osvježenije i atmosferičnije. Današnji Megadeth dosta podsjeća na najjaču postavu iz doba “Rust in Peace”, kada su uz Mustainea i Ellefosona u bendu još bili Nick Menza na bubnjevima i Marty Friedman, snimili to remek-djelo i sve je izgledalo savršeno, od međusobnih odnosa u bendu do vrhunskih koncerata. Tada još ne zadugo, nažalost.

Trinaest je pjesama utrpano u nešto manje od sat vremena, a uz “Public Enemy No.1”, tipični Megadeth, prednjače “Sudden Death“, ispunjena solažama i ‘rastrgavajućim’ riffovima, pa “We The People“, čiji početak malo podsjeća na kultnu “In My Darkest Hour“, te “Guns, Drugs & Money“, u kojoj je Mustaine lijepo opisao situaciju pod meksičkim nebom.

Preslušati bilo koji album Megadetha samo jednom i nakon toga donijeti makar i suvisli zaključak bilo bi besmisleno, baš zbog već navedenih činjenica o gomili riffova i solaža u Mustaineovoj maniri, posebno u pjesmi “Never Dead” koja se nekako najviše uklapa u njegovu karizmu.

Što se više sluša ovaj album stječe se dojam da je sve bolji i bolji, i da neće kod fanova proći kao ‘samo jedan u nizu’ u njihovoj diskografiji. Glazbeno i tekstualno vrlo je dobar, slojevit, postava je najjača u zadnja dva desetljeća, i nadam da je teškim i mračnim danima Megadetha napokon došao kraj, te da će još dugo godina raditi ovako kvalitetnu i dobru glazbu.