Sjaj koji nestaje

U zemlji najpoznatijoj po metalcima, svoj dio glazbene slave pokupile su i cure iz pop sastava Indica. I to već prvim albumom “Ikuinen Virta” iz 2004., koji je dosegnuo platinasti status, prodajom koja je prešla 30.000 kopija.

Podsjećamo tek da im je ulaz u širi svijet glazbenog biznisa omogućio Nightwish, koji ih je 2007. i 2009. poveo na turneju. A još više Tuomas Holopaininen, koji se produkcijski pozabavio najprije albumom “Valoissa” (2008.), dosta konkretnije bio involviran u “A Way Away” (2010.), prvim Indicin albumom koji je sadržavao i ediciju s engleskim tekstovima. Taj je album vjerojatno bio jedno od najpoguravanijih izdanja Nuclear Blasta u zadnjih jedno pet godina, reklame/najave/newsletteri su bili istaknuti u mnogim medijima, no iz svega toga je izašao jedan sasvim prosječan album. Za razliku od “A Way Away”, “Shine” nije bio niti blizu popraćen takvim medijskim ‘silovanjem’. Baš suprotno, o bendu se godinama dosta malo pričalo i pisalo, iako je liderica Leena Johanna Jonsu Salomaa na novim pjesmama počela raditi još 2011. Ozbiljnije se, iako i dalje nekako sramežljivo, album počeo najavljivati tek negdje sredinom prošle godine.

Za razliku od moguće forme na koju aludira svojim imenom, “Shine” je dosta melankoličan, sjetan, pa mogli bi reći i patetičan pop album. Onako, s plačipičkasto-srcedrapajućim izgledima pjesama, za koje se baš i ne može reći da imaju neki jači potencijal. Uglavnom su to otužne pjesme srednjeg i baladnog ritma, s natruhama romantičarskih melodija, s tek pokojim razigranijim i vedrijim tonovima, kojima dominira sjetan, tinejdžerski, gotovo pa samosažaljivi, mekušasti i plačljivi glas pjevačice Jonsu. U lakonotne pop forme na mahove znaju biti ubrizgani simfonijski aranžmani, pojačanja ambijentalnog ugođaja uz akustike, melankoličnog s violinama i pianom, a klavijatura, koje bi snažnije i dublje naglasile darky atmosferu, čemu materijal stremi, definitivno ima premalo.

Isto tako, izuzmemo li neke ozbiljnije bubnjarske beateve, preslaba je, jedva zamjetna rockerskija instrumentalna kulisa, pa se tako ozbiljniji obrisi gitara svode na povremena blaga i relativno infantilna riffanja, a dobar dio prostora oduzima im prepeglana produkcija, simfonijski aranžmani, pa i akustike, koje su nekako nedovoljno konkretne. Ipak, nešto jeste bolja situacija u drugoj polovici albuma, koja instrumentalno djeluje izbalansiranije i gdje se mogu čuti ozbiljnije i razboritije pjesme, s jačim i dubljim pulsom basa, propulzivnijim bubnjem i probitačnijim riffom.

Nešto kao u slučaju pjesme “Missing“, koju uokviruju piano linije, a u većem je dijelu zaigraniji pop naslov srednjeg i ubrzanog ritma, s jasnim radio-friendly nabojem. Piano najavljuje i odjavljuje i sumornu baladu “Hush Now Baby“, protkanu orkestralijama, produbljenim mračnim basom i metodičkim bubnjem, a nešto više gitarske čvrstoće i rockerske odrješitosti donosi “A Kid In The Playground“, koja kao da je rađena po jednoličnom indie pop obrascu.

Još jedna baladičica nakrcana violinom i akustikama je “Run Run”, možda i najkonkretnije simfonijske dijelove nalazimo u pop rock naslovu “Mountain Made Of Stone“, potištena “A Definite Maybe” podsjeća na “In Passing” s prošlog albuma, a popy naslov “Uncovered” mekušasta je pjesmica s uvdnim synth dijelom i odjavnom pianom emotivnošću.

“Shine” je u opusu Indice album koji nije donio bitne pomake na bolje, više je nekako ostao na tapkati na mjestu. Čak bi mogli reći da je nešto u stilu ‘dva koraka naprijed, tri natrag’, u smislu da kvalitativno zaostaje za nekim ranijim izdanjima, kao što su spomenuti “Ikuinen Virta” i “Valoissa”. No bez obzira na to, za publiku koja će ga podržavati ne trebaju brinuti. Bazu koju su si cure s godinama stvorile, teško da će jače i ozbiljnije uzdrmati jedan slabašan, jedva simpatičan album.