Sise, guzice, i ono između

Iako navodno nije u redu prosuđivati knjigu po koricama (odnosno CD po omotu), kod Nashville Pussy već je na prvi pogled jasno o čemu se radi – školski ‘what you see is what you get’ primjer. Ako na polici ugledate ovitak koji nalikuje ploči flipera, sa stiliziranom američkom zastavom u podlozi, dva hillbilly vozača kamiona, dvije oskudno odjevene gospođe zamamnih oblina te još jednim sisama u zasebnom okviriću (da se nađe) te ako se bend pritom zove Nashville Pussy, vrlo brzo vam postane jasno da se za slušanje istog valja i prikladno pripremiti.

Da pojasnim – Nashville se nalazi u Tennesseeju (SAD), a Tennessee je kolijevka svima poznatog Jack Danielsa. Uzevši u obzir ove zemljopisno-povijesne činjenice, te kategorizaciju ovog benda kao sleeze-rocka htjeli – ne htjeli boca Jacka ili nekog sličnog eliksira naći će vam se u ruci već na polovici prve pjesme.

U originalnoj postavi, bend je osnovao bračni par iz Atlante – Blaine Cartwright (pjevačica i gitaristica) i Ruyter Suys (gitarist). Od samog početka (1998. godine) uz njih je i bubnjar Jeremy Thompson, dok je atraktivnu basisticu Corey Parks 2002. godine zamijenila ništa manje ‘talentirana’ Karen Cuda.

Rock, seks, alkohol i zajebancija (ne nužno tim redoslijedom) očiti su pokretači ovog benda i njihove publike, koja njihove albume zasigurno ne kupuje zbog vrhunskog užitka u kvalitetnoj glazbi i visoko intelektualnim tekstovima pjesama. Za razliku od mnogih rock bendova koji danas postoje na sceni (pritom mislim na bendove novijeg datuma) koji se kroz svoju glazbu silno trude pokazati kako se ozbiljno prihvaćaju misije ‘pokrenimo svijet’, ‘prosvijetlimo slušateljstvo’ ili štogod, Nashville Pussy spadaju u kategoriju onih koji sviraju ne bi li je**no zabavili sebe i sve oko sebe.

Njihova glazba idealna je podloga za bilo kakvo rock okupljanje, bikerske skupove ili pijuckanje u nekom malom zagušljivom rokerskom baru. Uz bilijar i fliper, naravno.

Preslušavajući ovaj album, kao i neke od njihovih prethodnih uradaka (prvijenac “Let Them Eat Pussy” iz 1998., “High As Hell” iz 2000. te pretposljednji “Say Something Nasty” iz 2002. godine), zaključila sam da na “Get Some” zapravo nema bogzna kakvog pomaka o kojem bi trebalo nešto ‘važno’ napisati, a nekakva smislenija analiza pjesama dala bi se svesti na slijedeće: tekstovi (citiram): “Yeah, yeah, fuck yeah!“, glazba: sirovi redneck rock sa primjesama AC/DC-ja, Kissa, Mötörheada i Guns N’ Rosesa (u Axlovim najljigavijim danima) sa sisama u prvom planu. Puno sisa. Preporuka dana – ako ste punoljetni, cd u player, bocu u ruke i mozak na pašu…