Seine: Drugačiji alternativni rock

Vlasta Popić je imala svoju publiku, bili su poprilično dobar bend, te su s drugim albumom “Kvadrat” razvalili sve pred sobom. Tad se dogodio prekid pa su članovi benda morali krenuti otpočetka. Tena sad nastupa kao ŠećeЯ, dok je ostatak posljednje verzije Vlaste oživio raniji solo projekt Ivana Ščapeca – Seine.

Seine je nastao u Ivčinim gimnazijskim danima, a iza sebe već ima nekoliko izdanja koja su ovješena na Bandcampu. Danas je to malo drugačiji bend, u prvom redu kompleksnijih glazbenih formi, a uz Ščapeca, čine ga i Dimitrij Mekotanović (Dimitrij Petrović iz Radost!) i Lepi Bole (Boško Mijušković iz Straight Mickey and the Boyz). Na prvu se vidi raznolika ekipa, ali zajednički funkcioniraju savršeno što su i pokazali pobjedom na banjalučkom Demofestu prošle godine.

Glazba koju Seine svira i nije baš lako opisiva. To je generalno alternativni rock vođen akustičnom gitarom i vrlo karakterističnim vokalnim interpretacijama koji je pokupio utjecaje od Pixiesa (izmjena energičnijih i laganijih dijelova pjesama), Radioheada (generalno klaustrofobnija atmosfera u većini pjesama), tradicionalnog folka i etna… Moglo bi se o tome pričati još jedno vrijeme, ali ono što je najbitnije jest da su Seine to vrlo dobro zapakirali u cjelinu koja zvuči zaokruženo, specifično i vrlo dobro.

Pjesma koja otvara album je “Spavam”, a izvorno je objavljena prije dvije godine na “Skicama” kad se najavio i ovaj album. Tamo smo već mogli upoznati zaokret u zvuku, danas je pjesma produkcijski bogatija, a ostala je ona srž koja ju je nosila i tad. Nakon zanimljivog uvoda slijedi i posljednji singl “Svog” koji je vrlo sanjiv s karakterističnim repetativnim melodijama i vokalnim akrobacijama.

“Privatno tijelo” je jedna od najnježnijih skladbi i tu folk dolazi najviše do izražaja, vesela “Bubamara” zvuči kao neka dječja pjesmica napravljena u cirkusu, “Ko” je zgoditak poznat od ranije (udarni stih ‘ko se to jebe s kim u mojoj glavi’), isto tako je i s pjesmom “Kritika čistog razuma”. “Puška” vuče na Radiohead s kraja ’90-ih, “Janko” je a cappella etno komad, “Šilo” je vrhunac dosadašnjeg stvaralaštva pod imenom Seine, dok sve završava u prekrasnoj ljubavnoj “Ljubav”.

Kao što sam već i ranije nekoliko put natuknuo, “Sno sna” je vrlo karakterističan album sa specifičnim pjesmama koje sigurno neće sjesti svima. Ipak, to mu ne umanjuje vrijednost jer su hrabro pokušali napraviti nešto drugo i drugačije od ustaljenih formi koje se koriste na sceni. Nizom pjesama koje imaju vrlo strgane melodije dokazali su da se pjesme mogu graditi i na drugačije načine od onoga ‘kitica-refren’. Upravo zbog tog i dalje smatram “Šilo” jednom od najboljih pjesama izdanih u nas posljednjih godina jer je napeta, prepuna neočekivanih obrata i pokazuje da i mi možemo biti inovativni.

Kada bi odmaknuli “Šilo” od ostatka albuma (jer je jasno da iskače od ostatka) tada dobivamo vrlo dobru cjelinu u kojoj se Ščapec ponegdje ogolio do kraja. Naravno, mnogima će smetati njegova boja glasa, ali s takvim stvarima se ne treba previše zamarati jer mu je upravo vokal i jedan od aduta u interpretaciji pjesama sa “Sno sna”.

“Sno sna” je jedan od zgoditaka alternativnog rocka u nas za ovu godinu. Najveća prednost benda je da su svoji, specifični, drugačiji od ostali i to po mnogočemu, počevši od lirike, preko melodija do vokala – prate inozemna zbivanja, a opet su naši. To se danas teško može, a Seine su uspjeli.