Samodopadani Lenny lagano prema penziji

Nakon godina tulumarenja i pijančevanja, Lenny Kravitz je zaključio da više nije mlad, da treba ženu te da se treba više posvetiti glazbi koja mu je nazadovala sa zadnjim albumima pa se čak i javno odrekao seksa, ali uzaludno, pošto njegov novi album donosi novi kreativni neuspjeh.

Njegovu karijeru bih mogao raspodijeliti na dva dijela, na onaj dio prije te onaj dio poslije ‘the best of’-a. U početku, sa svojim prvijencem “Let Love Rule” skrenuo je pažnju na sebe, kao vrsni kantautor koji spaja rock s mnogim podžanrovima u vrlo osebujnu cjelinu. Sljedeći albumi su mu pojačavali slavu makar su bivali sve lošiji i lošiji.

2000. je napravio rez, izdao “Greatest Hits” na kojem se našla i pjesma “Again”, koja je postala i jedna od njegovih najvećih uspješnica. To izdanje je pokazalo kakve Lenny ima jake singlove, a koliko su blijedi ‘ostaci’ albuma. U novom mileniju uslijedili su koliko-toliko solidni “Lenny” i vrlo loši “Baptism”, koji su samo još više dokazali da blijedi zvijezda imena Kravitz.

Prvi dojam nakon preslušavanja “It Is Time for a Love Revolution” bio mi je vrlo razočaravajući jer sam po naslovu očekivao da će biti više ljepših i življih pjesama, a sve pjesme na albumu su nekog lakšeg ritma pa brzo dosade i prelaze u monotoniju.

Čak i te balade, koje su mu nekad bile jako oružje (npr. “Can’t Get You off My Mind” ili “Stand by My Woman”), su vrlo predvidljive i jadne.

I dalje je to, rekao bih, klasični Lenny Kravitz koji je zapeo duboko u rock ’60-ih i ’70-ih, ali nije ništa pozitivnog naučio. Od The Rolling Stonesa, Bowiea i mnogih drugih imao je vremena dugi niz godina nešto naučiti, ali on je ipak samodopadan pa je ponovno uradio na svoj način, s istim greškama koje mu se ponavljaju uzastopce na svim izdanjima, a to je šablonizam, prepotencija, krivi aranžmani, povremeno iritantno pjevanje, prekapacitiran album (ovaj puta preko 70 minuta)… Lenny ima toliko mana koje bi se dale rezimirati kao manjak ideja i kreativnosti.

Album otvara “Love Revolution“, koja je tipičan Kravitz, žestokog gitarskog riffa, retro zvuka i ‘zamagljenog’ vokala, dok sljedeća, “Bring It On“, malo vuče na Zeppeline, ali ipak je to daleko od njih. “Good Morning” je tipičan primjer kako bi The Beatlesi zvučali da su za frontmena imali Kravitza, a ne duo Lennon-McCartney.

Nakon uvoda koji je duboko uronjen na sam početak rocka, na “Love Love Love” prelazi na ’80-e kopirajući Red Hot Chili Pepperse u funky rocku, dok je na “If You Want It” pomiješao malo countrya i soula s orguljama u mirnim strofama te žestoke riffove u pripjevu kojeg je obogatio s gospel pratećim vokalima.

Pjesma koja ima mogući najveći hitoidni potencijal, po mojem mišljenju, je “I’ll Be Waiting” koja je klavirska balada obogaćena jednostavnim lupkanjem po bubnjevima i karakterističnim pripjevom kojeg je već patentirao na sličnim pjesmama na mnogim prošlim albumima.

“Will You Marry Me” je brutalni funk, “I Love the Rain” laganica slična “I’ll Be Waiting” samo što je još dodatno tmurnije atmosfere, “A Long and Sad Goodbye” je okršaj s ocem, “Dancin’ Till Dawn” je jedna od najbezličnijih, bez okusa i mirisa, “This Moment Is All There” nimalo ne zaostaje za predhodnom… I tako sve do kraja gdje se još više spušta sama dinamika albuma s nizom bespotrebnih pjesama.

Kada se pročita naslov albuma “It Is Time for Love Revolution” očekivanja su velika, nadaš se jednom velikom albumu s pregršt lijepih ljubavnih pjesama, a kad ono, nakon preslušavanja ostaneš zakinut; nema tu nikakve revolucije, ljubav je osakaćena na sve strane (ne samo zbog manjka seksa samog Lennya), muzika toliko puta prožvakana…

Lenny je sve dalje od svoje popularnosti, malo toga ima za ponuditi pa ga lagano možemo i otpisati, pošto čisto sumnjam da može učiniti nešto značajno u bliskoj budućnosti. Imao je sada lijepi trenutak za revoluciju, ali nije ju iskoristio, a čekalo se skoro četiri godine od debakla nazvanog “Baptism”. Previše je vremena potrošeno uzalud…