Samoća i izolacija mogu biti lijepe i čarobne

Jedan od najmisterioznijih i najskrivenijih metal bendova uopće, vječno izvan dometa glazbene industrije, nakon 2003. ponovno se pojavio s novim diskografskim izdanjem, koje u prijevodu znači ‘slava’.

Ode, ne bude ga, pa se kratko vrati, pa opet ode, pa ga dugo ne bude, pa se vrati nakratko, i tako već godinama.

To je otprilike put Falkenbacha, one-men benda samotnjaka Vratyasa Vakyasa (pravim imenom Markus Tümmers), kojeg mnogi smatraju prvim pravim, samim tim i najvjernijim sljedbenikom legendarnih Bathory i još legendarnijeg Quorthona. Ljubav prema nordijskim mitovima i legendama Vratyasu je ‘usađena’ na Islandu gdje je živio kao dječak, i već je godinama ‘na kapaljku’ nudi svojim fanovima.

Da je Falkenbach misterij, malo je reći. Osnovan je 1989. godine, kada objavljuje prvi demo “Havamal” na kojem su bile tri pjesme i izašao je u samo devet kopija. Poslije Vratyas radi s bendom Crimson Gates, sve do 1994 ., a u tom periodu objavljeno je sedam demoa, pet ih je poznato, no ni za jednog nije precizirano pod logom kojeg od dva spomenuta benda se ‘računa’.

Tada se Falkenbach vraća na scenu i počinje snimanje debitantskog albuma “Fireblade”, ali to priječe neki problemi ‘tehničke’ prirode, snimanje je prekinuto i album nikada nije objavljen. U biti, jest, 2006., u ponovno snimljenom izdanju s nekim bonusima, ali to više nije bilo to.

Ipak, “…En Their Medh Riki Fara…”, prvi album, stiže 1996., “…Magni Blandinn Ok Megintiri…” 1998. i “Ok Nefna Tysvar Ty” 2003 . godine. Sva su ta tri albuma i više nego odlično primljena u fanovskim i kritičarskim krugovima. Nordijska mitologija, epske priče, paganizam, teme su koje zaokupljaju maštu autora godinama, a to se nije niti ovdje promijenilo.

Ono što se jest promijenilo, to je da je ovo nekako više sanjivo-očaravajuće-umirujući album s puno ambijentalnog ugođaja, sve više folkerskih, a nije se odreklo niti black metal utjecaja. Mnoštvo epskih melodija s hladnijim dijelovima, catchy solaže, s umjerenim, glasnim riffovima, staloženim interludijima, većinski mekšim i češćim, a u manjoj mjeri i agresivnijim, vrišteće-režećim vokali, pa zborovima, dijelovi su više ili manje raslojenih pjesama.

Njih i više nego uspješno ‘potpiruju’ melankolične folk melodije, obogaćene akustičnim gitarama, pianom, klavijaturama, mandolinama, flautama, gudačkim aranžmanima i onomatopejama prirodnih ugođaja, a atmosferski kontinuitet održava i kristalno čista produkcija koja omogućuje isticanje svakog, pa i najmanjeg segmenta.

Bubnjevima također dominira melodioznost, većinom su dosta mirni, s tu i tamo kojim značajnijim prijelazom, izuzev naslova s black ‘predznakom’, no i tu su im blastevi maksimalno suzdržani, samim tim što im ritmički okviri ne dozvoljavaju da se razmašu.

Naime, pjesme su i ovdje sporog do maksimalno srednjeg ritma, i sve su dobre. Od pomalo sablasnog ‘prirodnjačkog’ “Intra“, preko umirujuće epske melodične laganice “…Where His Ravens Fly…“, s puno folka prezentiranog kroz varijacije mandoline i flaute.

Kombinaciju folk i black metala nudi “Time Between Dog And Wolf“, s dosta instrumentalno-vokalnih kontrasta, distorziranijim gitarama, te miksom clean, zborskog i screaming pjevanja.

Onako poluplesna melodična folk pjesma je instrumental “Tanfana“, mirniji viking-folk je “Runes Shall You Know“, s laganim akustikama, ponekim uočljivijim bubnjarskim prijelazom, emocionalnim gitarskim solom i dvoslojnim pjevanjem, a pravilnu izmjenu folk i black elemenata, i to u nekoliko navrata, nudi “In Flames“.

Uz ovaj album čovjeku zaista dođe da se, poput Vratyasa, povuče u osamu, po mogućnosti skandinavskih šuma, ‘posudi’ malo moderne tehnologije (kakav MP3 player i hrpetinu alkalnih baterija) i ‘otkači’ se maksimalno od preružne stvarnosti koja ga okružuje.

Ovo prekrasno, dirljivo, hipnotičko-omamljujuće ostvarenje ponudit će sve ili skoro sve što vam treba ako vas zadovoljava samoća i male stvari koje život čine ljepšim.