RODEO “Many Ways Out” – prilično solidan debi

Indie scena u nas je dobro i živi – uglavnom, ide svojim tokom. Jedan memento te raskoši je i RODEO, bend koji se prošle godine ispod svih radara uvukao prilično zanimljivim singlom „Eugene“. Estetika koja podsjeća na nekakvo snimanje „Midsommara“ pod Japetićem i generalno zanimljivi aranžmani koji jesu indie rock, ali opet i art rock na prvu pojačali su nekakav inicijalni hype kod debitantskog albuma.

Ovog listopada grupa je dočekala svoj prvijenac „Many Ways Out“. Sam album, pa i bend skrivaju se iza opisa benda, koji (možda i pomalo pompozno) tvrdi kako su nastali iz „primarne želje da hranimo krdo i da budemo hranjeni pritom migrirajući od skrivanja od društvenih demencija.“ Demistificirati ovo je teško, a razlučiti, rekao bi legendarni Predrag Vušović, još teže.

No zagrebemo li pod površinu nezgodno sročenih fraza, naći ćemo albumu koji nudi sasvim solidan indie. S prekrasnim puhačkim aranžmanima i melodijama koje podsjećaju na ljeto iako je album objavljen u bljuzgavom listopadu, „Many Ways Out“ poprilično je dobar bijeg od realnosti, svijeta i svega sličnog. „Many Ways Out“ nekakav je „Dekameron“ suvremenog svijeta, debi koji se voli igrati teksturama, pazariti ritmovima i potruditi se da sve bude u nekom redu.

Rezultat svega toga je solidan, minimalan indie s istančanom brass sekcijom, koji zvuči kao da je Beirut na nagovor svojeg menadžera za idući album unajmio dvije električne gitare. (Neslanu) šalu na stranu, „Many Ways Out“ album je koji nema pjesama za istaknuti; nema pjesama za koje bih ovdje mizantropski napisao da se ih riješi čim prije moguće, iako s druge strane nema ni toliko pjesama za koje bih rekao da su najbolja stvar napravljena od izuma rezanog kruha.

Međutim, ako baš treba istaknuti, onda je to svakako „Jailors“, melankolija u kojoj se susreću indie i downtempo po štihu Bonoba na „Black Sands“, s popriličnim brojem neočekivanih sekvenca akorda i generalno kompleksnom, no protočnom strukturom pjesme. „Eugene“ se nekako odmiče od tog grandioznog, orkestralnog indieja i kreće prema plesnom indieju 2000-tih. Ne može se ne uočiti ta toplina, koja se svakako može usporediti s Cardigansima prije nego što su postali pomalo disfunkcionalan bend. Plus, povremena slide gitara prekrasno paše samom albumu.

Svakako je potrebno pohvaliti i prigrliti produkciju albuma, koja nosi cijeli bend. Svaki element je tu – doboš zvuči prekrasno (gledam te, Metallica), vokali su na mjestu, a puhački instrumenti sa svakim novim ulazom u pjesmu dodatno razgaljuju u ovoj (sad već) predbožićnoj depresiji.

Možda je poanta da album teče – odnosno, da nema preferencija unutar albuma i da slušatelj prigrli svaku pjesmu na jednak način. Ali opet, s druge strane umori se čovjek od tog indie downtempa, tu i tamo kompleksnih ritmova. Fali različitosti; bilo bi prekrasno da bi album prodrmao još jedan eksperiment sličan „Eugene“. Ovako svaka pjesma od početne „No Cigar“ nudi isti štih, isti izričaj, isti koncept i melodije koje su samo varijacija na temu. Ipak, album spašava činjenica da je taj izričaj fundamentalno dobar.

„Many Ways Out“ je svakako album koji je drugačiji od svega što današnji okviri indieja pružaju. Unatoč tome, na neki način je propuštena prilika da bend nije dalje razvio svoj izričaj. Ipak, nepobitna je činjenica kako od benda, glede na predstavljeno možemo očekivati samo više. Žanr je tu, estetika je tu, aranžmani su tu – kohezija sveg navedenog će, vjerujem, uskoro.