Retro britpop ponovno u modi

Kako je retro uvijek u modi, tako ćemo možda konačno dočekati da na velika vrata izađu Ocean Colour Scene, grupa koja se već dvadesetak godina uporno trudi, ali nikad nije bila u prvom planu. Mnogi ih proglašavaju jednim od najboljih bendova današnjice, a to su zaslužili dugogodišnjim mukotrpnim radom i pravim pjesmama, koje podsjećaju na pop rock scenu 60-tih.

Engleske ljestvice ih sve manje vole – nijedan njihov singl nije posjetio Top 10 već cijelu dekadu, a slično je i s albumima koje objavljuju gotovo u pravilnom razmaku od po dvije godine. Nakon par lošijih studijskih izdanja te velikog niza koncertnih i kompilacijskih albuma u posljednje vrijeme, “On The Leyline” ih vraća u sam vrh britanske pop rock scene.

Jedna od pjesama zove se “These Days I’m Tired“, kojom bi se dalo naslutiti da se Steve Cradock, Simon Fowler i društvo jadaju da više nemaju inspiracije i motiva, ali album je čista suprotnost, poletan je, ‘nabrijan’, nadahnut i opuštajuć.

Album bi se mogao podijeliti u dva dijela, prvi kao bučni arena-rock s gromoglasnim gitarama, dok je drugi dio dosta mirniji s akustičnim elementima u prvom planu. Baš taj ‘napadniji’ dio donosi i neke od najboljih radova u dosadašnjoj karijeri benda, a nježnije pjesme izvrsno nadopunjuju album.

Da ima imalo pravde na ovom svijetu, pjesma “Go To Sea” bi postala nova stadionska himna ovog ljeta i postavila Ocean Colour Scene na sam tron današnje britanske glazbe. Pjesma je jedna od najboljih britpop pjesama nakon 90-tih, ukrašena divljačkim riffovima i solažama (skoro do iznemoglosti), a ima i jedan od najjačih refrena u posljednje vrijeme, što sve zajedno pokazuje da je ova skladba jedna od najboljih, ako ne i najbolja koju je bend ikad napisao.

Slična situacija je i s pjesmom “I Just Got Over You“, koja započinje jednostavnim, ali zaraznim gitarskim dionicama, dok ne procvjeta u epohalni pripjev u kojem Fowler govori kako je konačno prebolio voljenu te da će već nekog naći.

Od ‘lakših’ pjesama bih izdvojio “Loneliest Girl In The Whole Wide World“, jer svojim ritmom i melodijom očarava na prvu, i političku “Mr Brown“, dok je “Two Lovers” pomiješana s mnoštvom karipskih ritmova, a sve završava kratkom i jako sanjivom “Daylight“.

Bendu bi moglo postati jako teško jer neće znati koji singl bi mogao naslijediti power pop naslov (klasična ’60s pop pjesma, kao da se Weezer vratio 40-tak godina unatrag) “I Told You So” iz tog razloga što je barem pola albuma ispunjeno potencijalnim hitovima. Kažem potencijalnim jer će to teško postati, ali da ih izvode nešto poznatiji bendovi (npr. Oasis, Coldplay, Kaiser Chiefs, Razorlight…) zasigurno bi tako i bilo. To samo još jednom pokazuje koliko glazbena industrija zna biti okrutna prema ‘beskrajnim romanticima’.

Svi poklonici dobre glazbe pronaći će mnogo elemenata kojima će pohvaliti “On The Leyline”, a sljedbenici Wellera i sami fanovi benda bit će više nego zadovoljni novim autorskim radom Ocean Colour Scenea.

Lijepo je vidjeti da se rock veterani još dobro drže, da pokažu mlađoj gardi kako se to radi. Britpop era se nastavlja u svojoj post fazi, a i dalje su glavni akteri oni iz 90-tih, prvenstveno Oasis, dok su se novim albumima solidno vratili Manic Street Preachersi i Ocean Colour Scene. Sad me još samo zanima što će Blur iskemijati pa da se krug zatvori, pošto Oasis opet radi na ‘najboljem albumu u karijeri’…