Slatkasti album vođe Ocean Colour Scena

Steve Cradock je jedan od najcjenjenijih britanskih gitarista srednje generacije koji nikad nije bio mega popularan kao neki njegovi suvremenici. Najbolji dokaz o njegovoj tihoj veličini govore suradnje s mnogim zvijezdama, ponajviše dugogodišnjoj s Paulom Wellerom, pa potom možemo nabrojiti i Paula McCartneya, braću Gallagher, Amy McDonald i mnoge, mnoge druge. I da, osnivač je jednog od najpodcjenjenijih britanskih bendova, Ocean Colour Scene.

Između svih tih projekata, nedavno je uspio pronaći nešto vremena samo za sebe, te je počeo pisati pjesme koje je posvetio svojoj djeci. Glavni motiv mu je bio da skladbe ne budu previše sladunjave, a u tome je djelomično i uspio, iako album i nije baš nešto.

30-ak minuta albuma "The Kundalini Target" prođe jako brzo i ne vjerujem da će mnoge zapaliti na prvu da ga odmah preslušaju još koji put. Sve je to klasična škola brit-popa, od prije pedesetak godina naovamo, od The Beatlesa preko The Jama do Ocean Colour Scenea i Oasisa na nešto akustičnijoj bazi. U tom pogledu, mogle bi se naći mnoge usporedbe s emocionalnim pop klasičarima poput Davida Graya, Jamesa Blunta, Jamesa Morrissona, pa čak i Jacka Johnsona, samo što Cradock to radi kao zreli autor kojem ipak u nekim trenucima nedostaje malo inspiracije.

Da nije riječ o krizi srednjih godina (na ljeto navršava 40 godina) pokazuju stihovi pjesama koji su većinom vrlo lijepi i emotivni, dok se suprotno toj tvrdnji može postaviti činjenica da je album napravio potpuno sam uz tek neznatnu pomoć svoje žene i neizbježnog Paula Wellera. Možda bi bilo najbolje da je produkciju prepustio nekom drugom, jer ovako to podosta zvuči na matični bend, ali bez one snage koju često Ocean Colour Scene pokazuje na svojim izdanjima.

Već uvodna "Something Better" pokazuje se kao ljepuškasta balada s vrlo popičnom melodijom koja podsjeća na najbolje dane brit-popa, ali je moje mišljenje da ova pjesma nije do kraja melodijski pogođena zbog raznih brzih glazbenih prelazaka, iako je instrumentalno na vrlo zavidnoj razini.

U "The Apple" je dobio dramatiku Richarda Ashcrofta, ali pjesma ubrzo poprima karakterističan zvuk koji prevladava na cijelom "The Kundalini Target", zbog čega pjesma ubrzo upadne u prosjek koji se izdiže u tek nekoliko trenutaka, ponajviše s "On And On" koja bi zasigurno postala hit da ju je potpisao Paul Weller.

"The Kundalini Target" je definitivno album koji će se brzo zaboraviti jer ne pruža ništa više od tradicionalnog britanskog zvuka iz zadnjih pedesetak godina. U nekoliko skladbi Cradock pokazuje izniman talent koji posjeduje, ali mi se nekako čini da najbolje dolazi do izražaja kada on nije u prvom planu, kada tu ulogu prepusti Simonu Fowleru.

Sve u svemu, ako ste zaljubljenik u otočku tradiciju, album je gotovo obavezno štivo, ali sumnjam da će vas natjerati da poludite za njim, barem se mene nije toliko dojmio.