Raul Malo s malo svega

Nekadašnji frontmen grupe The Mavericks, Raul Malo, više-manje uspješno plovi solističkom karijerom još od 2001. Tražeći stil koji mu najviše odgovara, na mala se vrata vratio onome po čemu je ostao najprepoznatljiviji.

Još dok je bio s The Mavericksima, Malo je nebrojeno puta dokazao da ima vrhunski vokal koji je savršeno odgovarao njihovoj ideji country glazbe. Da usporedbe s Martyem Robbinsom ili Royom Orbisonom nisu bile pretjerane, dokazivao je kako iz albuma u album tako i nastupima uživo.

Na prijelazu stoljeća The Mavericksi su prestali s radom, a Malo je u solo-karijeri uspio nanizati pet albuma. Napustivši country model bivšeg benda, više se orijentirao na svoje pop i jazz utjecaje, ali albumi su svi odreda patili od identične boljke.

U većem dijelu tih albuma pjevao je mlake obrade klasika (Rogera Millera, Krisa Kristoffersona, Willieja Nelsona i drugih) koje su više podsjećale na trećerazrednog barskog zabavljača, a manje na ponosnog vlasnika jednog od najmoćnijih vokala današnjice.

Ipak, iz šestog pokušaja uspio je nastaviti ondje gdje su Mavericksi stali i raditi ono što mu očito najbolje leži. S albumom “Lucky One“, prvim autorskim u posljednjih sedam godina, najavio je povratak u staru formu.

Bile su potrebne dvije godine da ovaj album ugleda svjetlo dana, no zanimljivo koliko je zapravo Malo bio oduševljen napravljenim, što najzornije predočava uvrštavanje nekoliko demo verzija na finalni proizvod.

Uz neizbježni latino-pop, veseli podatak što su ravnomjerno zastupljeni i jazz, pjesme s big bendom, te dva oprečna country stila – Bakersfield i Nashville.

Vjerne obožavatelje nekadašnjih The Mavericksa vjerojatno će razveseliti što “Lucky One” dijelom uvelike podsjeća na najveće trenutke grupe iz druge polovice 1990-ih. Ostatak albuma prepun je pjevnih melodija koje jednostavno mame na osmijeh, te vrhunskih aranžmana.

A za aranžmane je zaslužan čovjek koji zna ponešto o stapanju popa, countrya i latino utjecaja: producent Steve Berlin (Los Lobos) i Raul Malo sjajan su tim, a njihove pjesme prave ljetne, bezvremensko svježe.

“Something Tells Me” i “Crying For You” pripadaju Malovim ostvarenjima iz najboljih dana, no to ne znači da jednako vješto neće prohujati bluesom u “Ready For My Lovin’“, životopisnim Tex-Mexom u “Lonely Hearts“, jer Berlinova je ruka ta koja jezgru svih pjesama povezuje na jednak način.

Ne treba bježati od činjenice da i ovdje ima jednostavno loših pjesama koje vjerojatno služe samo kako bi se popunila minutaža (“Moonlight Kiss” je zabavna isključivo iz razloga što brzo ulazi u uho, primjerice), no njih je lako prepoznati: kada mu ne ide kao kantautoru, ide mu kao pjevaču. U pravilu, što su pjesme slabije, vokalne bravure su bolje. Pravi majstori zanata uvijek su morali znati prikriti svoje nedostatke.