Ideja važnija od izvedbe

Ako makar kratko sagledamo karijeru Davea Brubecka, teško se otrgnuti dojmu da je svrha “Re-uniona” bilo što drugo negoli smjerni naklon jedne od najdugovječnijih i najpriznatijih pojava jazza svom prijatelju.

Naime, tenor saksofonist Dave Van Kriedt (1922.-1994.) bio je aranžersko čudo od mladića, izravno najzaslužniji za prvi album “Dave Brubeck Octeta” iz 1950., što je pod formalnim Brubeckovim vodstvom prilično zapanjio scenu jedva oporavljenu od bebop invazije.

Sastav pod Van Kriedtovim glazbenim ‘mastermindom’ (sve skladbe za progresivni debut sam je napisao ili rearanžirao) imat će za Brubecka međutim gotovo sudbinsko značenje iz još barem jednog razloga: u tom će sastavu upoznati i svog najvjernijeg suradnika, briljantnog saksofonista Paula Desmonda, s kojim će i službeno izgraditi jednu od najimpresivnijih i najizdržljivijih jazz-karijera uopće, uvelike obilježene kvartetom što je okupio upravo Desmonda na saksofonu, Joea Morella na bubnjevima i Eugenea Wrighta na basu.

Sam Van Kriedt se, nakon kratkog angažmana sa Stanom Kentonom 1955. godine, povukao sa jazz-scene da bi poučavao i aranžirao. Utoliko “Re-union”, snimljen 1957., predstavlja više eksces negoli logični nastavak jedne samozatajne jazz- karijere.

Koncept albuma, međutim, postaje u potpunosti jasan tek kada vidite postavu – u kojoj su i Desmond i Morello, obojica članovi tada već superuspješnog kvarteta, pri čemu je Desmond bio član i inicijalnog okteta – i to u svjetlu činjenice da su sve skladbe na ploči Van Kriedtovi originali (osim Bachovog korala): u sklopu čitavog projekta važnije je odavanje zaslužene počasti čovjeku koji je svojom progresivnošću i inventivnošću omogućio Brubecku prvi proboj (a konzekventno onda i sve ostalo), no koji, za razliku od Brubecka, svoje talente i znanja nikada nije uspio adekvatno kapitalizirati.

Pritom je sama glazba u drugom planu: trideset i devet minuta ploče protječe u znaku iznimno finih varijacija swinga, bopa i bluesa, u kojima sve pršti od instrumentalističke suptilnosti i melodijske finoće (od početnih Brubeckovih swing-sola u “Strollingu“, do melankoličnih blues dijaloga dvaju saksofona u “Pieti“).

Sa stajališta pitkosti, album zaslužuje šest od pet, no problem je što u tkivu albuma nije moguće naći nijedan zahvat koji bi natjerao slušatelja da se trgne i glazbi posveti puni fokus.

“Prelude“, “Divertimento” i “Chorale” nemaju ništa od eventualnih third-stream elemenata – koji bi u Van Kriedtovim rukama definitivno bili aduti – kao što bi im naslovi sugerirali. Čak je i “Prelude”, inače iz repertoara okteta, puno mekši i glatkiji od originala.

Nedostatak ambicioznijeg kompozitorskog, odnosno aranžerskog ekscesa, utoliko više čudi ako se zna da su i Van Kriedt i Brubeck ovdje daleko prepečeniji i zreliji nego u vrijeme svog vehementnog debuta. Susret starih prijatelja iz pionirskih dana očigledno je tek lagana razonoda i radost ponovnog susreta, bez ozbiljnijih umjetničkih pretenzija.

Nije to nipošto loše, daleko od toga: ali jasno je kao dan da ovaj sastav može svirati ovakvu glazbu satima, bez da izgubi na slušljivosti, ali i bez da se članovi benda pošteno oznoje. Tako jedan od unikatnijih jazz-reuniona funkcionira tek kao izvor fine pozadinske glazbe i ‘cikličke’ estetike koja će vas, u slučaju ozbiljnog slušanja, zasititi nakon četiri skladbe. Moglo je to i bolje, samo da je bilo volje.

Postava: Dave Brubeck – klavir, Dave Van Kriedt – tenor saksofon, Paul Desmond – saksofoni, Joe Morello – bubnjevi, Norm Bates – bas.