Rat koji All That Remains nikako nisu mogli preživjeti

Čudni su putevi muzički.

Nekad davno metalcore je bio na marginama i urlanje i brutalni bubnjevi
ljude su tjerali natrag u okrilje nečeg poznatog, istraženog i
uobičajenog. Danas je metalcore postao jedan takav žanr – uobičajen i
istražen. Čak ne samo istražen, već toliko korišten da se na njemu rade
pokazni eksperimenti za one koji ulaze u žešći metalni svijet.

I All That Remains mogu se nazvati pionirima tog metalcorea, jer su tu već 14 godina i šest albuma. Samo što su svim istraživačima postali vrlo redundantni i prolazni – nešto kao uvodno predavanje koje bi svakom profesoru trebalo biti sigurno utočište, ali i pokazatelj da je vrijeme zamijeniti ih nečim novim. Uvijek sam mislio da će njihovo iskustvo biti dovoljno da snimaju albume koji će se naći negdje u blizini Killswitch Engage i da će se njihovim sljedbenicima pripisivati ružni opisi. Onakvi kakve njih čekaju nakon albuma “A War You Cannot Win“.

Opet su pucali na sigurno – genijalac Adam Dutkiewicz iz Killswitch Engage producirao je album na krilima činjenice da je vokal Phil Labonte čak i uskočio na Killswitch Engage pozornicu kada se svašta događalo sa (sada već bivšim) Howardom Jonesom. I isproducirali su album toliko očekivan, dosadan, ponavljajući, formulaičan, da mi je neugodno više izmišljati pridjeve i antiepitete. Ali zbilja – šteta!

Hitoidne “Stand Up” i “Asking Too Much” svojim su pop-metal pristupom uništile sve dobro što gitaristi s vremena na vrijeme znaju izbaciti iz svoje radionice. “A Call To All Non-Believers” i “Sing For Liberty” najbolji su dokazi da znaju i mogu. Zašto je, pobogu, onda tako teško zadržati taj brutalni riff i ne razbiti ga groove metal refrenom koji već u zemlju zakucavaju Shinedown ili Five Fingers Death Punch?!

Od brutalne “You Can’t Fill My Shadow” kroz desetak minuta album zna pobjeći u nekakvog Justina Biebera s distorzijom, pa opet izubijati dobar švedski ritam na “Just Moments In Time”. I nikako da se prime za nešto konzistentno i da svoje metalcore iskustvo primijene moćno i samopouzdano.

Ok, već neko vrijeme su All That Remains kombinacija metalcorea, hard rocka i mainstream metala, a ovaj album treba staviti na poziciju njihovog najmelodičnijeg. E sad, ako nekome to paše – pošteno. Iako sumnjam da je ovaj bend očekivao da bi im netko pjesmu kao “What If I Was Nothing” mogao usporediti sa Staindom i sličnima.

Radio-friendly metal nije ono što tražim kod ovog benda, a upravo u tom smjeru gurnuli su svoju trenutnu karijeru. Po tom pitanju, mislim da su sa “The Fall of Ideals” odradili svoje još davne 2004.