I dalje se drže čvrsto

Mnogi bendovi bi htjeli ostaviti barsko-birtaški dojam na slušatelje. Neki zato instaliraju bar na sceni (vidi pod The Faces), a neki počnu proizvoditi svoje pivo.

Craig Finn iz grupe The Hold Steady paralelno s solo-albumom
“Clear Light Blue Eyes” plasirao je svoj hmeljni napitak koje se zove,
naravno “Clear Light”, a nakon solističkih i pivarskih izleta, opet se
okupio matični bend, ovaj put u proširenom sastavu.Nakon odlaska brkatog klavirista Franza Nicolaya bend se sveo na četvoricu te u tom sastavu snimio “Heaven Is Whenever” 2010., no sad je u maniri južnjačkih sastava oformio postavu s tri gitarista.Finnov sastav je s instrumentalističke strane gledano jači za gitarista Stevea Selvidgea, dok su pjesme ostale snažne kao i prije. Koncepcijski album se ne razlikuje mnogo od svojih vrlo dobrih prethodnika, dakle počinje se čvrstom, angažiranom temom koja je uz to i najavni singl “I Hope This Whole Thing Didn’t Frighten You“, a završava s oduljom sporijom pjesmom kakva je u ovom slučaju “Oaks”. A u međuvremenu, nema iznenađenja: to su i dalje priče koje možete čuti samo u posebnim barovima ili na pločama posebnih bendova koji imaju snagu krivudave životne puteve pretočiti u par strofa, refren, riff, solažu, prijelaz i gušt. I to sve u 3-4 minute.

Gitare ječe, Finn brblja i pjeva, izvikuje riječi prije nego što ga instrumenti poklope, i učinak je sjajan jer The Hold Steady uspijeva zazvučati životno i izvođački prisutno, kao što su istim teritorijem prolazili Thin Lizzy, The Replacements, Bruce Springsteen i Elvis Costello. Bend opisuje onu liniju prijelaza kada grozničava potraga za američkim snom skrene u američku tugu i, u konačnici, neuspjeh – ono što kultura izvana uvijek lijepih i sretnih Amera nikad ne želi priznati.

Kod The Hold Steady sve se događa sada i ovdje, mnogo je neurotičnih naglasaka, što daje mogućnost gitarama da se razmašu, no prije svega “Teeth Dreams” je album autorskog nerva i životne energije. Brže stvari doslovno prže, dok su sporije nešto manje sugestivne, no još uvijek dovoljno dobre da “Teeth Dreams” proglasimo jednim od albuma godine, a The Hold Steady logičan nastavak svih kultnih američkih bendova.