Putevima obrane časti

Egzotični islandski vikinzi Skálmöld u kratkom su roku svojim lađama oplovili sva mora sjeverno i južno od svog otoka i doplovili do drugog studijskog albuma, koji je i u tekstualnom i u glazbenom dijelu nastavak premijernog izdanja “Baldur”.

Naime, priča je to o Hilmarovoj misiji, kojeg je poslao vrhovni Bog Odin
da ubije djecu Lokija, odgovornog za smrt njegovog sina Baldura, a
glazbeno, pak, to je još jednom kombinacija melodičnog death metala s
jakim folk ambijentom.

Uz dopunu da su ovoga puta orkestralniji dijelovi neusporedivo raskošniji, baš kao i epizirana zborska pjevanja, više je melodijskog izražavanja u gitarama, a pjesme su, kako se i priliči, inspirirane tradicionalnom nordijskom glazbom s konkretnijim angažmanom narodnih instrumenata, no i s dominacijom metalu tipičnih instrumenata. Što u prijevodu znači da je atmosfera nabijenija mitsko-epskim ambijentom, album djeluje zanimljivije i dosta konkretnije uz tvrđi, ali nešto pristupačniji melodic-death metal sa snažnim unutar-strukturalnim elementima narodnih pjesama.Skálmöld i ovdje komponira steroidnu glazbu nadahnutu bathoryevskim epskim konstrukcijama, amonamarthovskim melodijama i tyrovskim progresijama uz utjecaje heavya i thrasha ’80-ih., te blacka ’90-ih. i sa čestim promjenama ritmova, samim tim i raspoloženja, zvuči kompetentnije, nadahnutije i konstruktivnije. Vokalne izvedbe puno su raznovrsnije nego na prvom albumu, glavni vokali su u najvećem postotku grubi i ratnički raspoloženi, smireniji ritmovi sa sobom donose i clean varijante, za zbor rekosmo da ima jake epic-klasičarske predispozicije, a i atmosfera je u generalnom presjeku poprilično mračna.

“Sleipnir” je stvar oslonjena na melodic-death metal s kontinuiranim nabojem, “Gleipnir” je iznenađujuće pristupačna, zaigrana i brza folk pjesma sa zaraznim ‘humppa’ ritmovima, slično kao i “Narfi“, s time da je ona smirenija, srednjeg i sporijeg tempa, a u obje nalazimo kombinaciju osornih vokala i moćnog zbora, te grubih riffova i pomirljivih heavy sola. “Midgardsormur” je spora pjesma s jakim etno nabojem u clean pjevanjima koja se transformiraju u growl, nešto malo i u scream, a u drugom dijelu kompletan se koncept, iz kojeg iskače zbor, oslanja na Amon Amarthov stil s pojačanom brzinom i miks surovih vokala i melodičnih solaža.

Na Amon Amarth, preciznije na “Death In Fire”, mnoge će podsjetiti melankolično orijentirana “Vali” s nekim doom dijelovima, a “Loki” je karakterna, poliritmična pjesma s progresivnim strukturama, dominantnim srednjim ritmom u prvom dijelu, te folkerski ‘obojenim’ interludijem, koji je most prema sporijoj drugoj polovici pjesme u kojem se na bas/solo/bubnjarski dio nadograđuje zbor, koji je u završnom dijelu pjesme izbočen u a cappella verziju i u tom dijelu prikazao je svu svoju izvrsnost.

Kao ni za mnoge albume, u biti skoro za sve, tako se ni za Skálmöldov ne može reći da u sebi ima ono što drugi nemaju. No u svakom je slučaju jedno i više nego pristojno djelo koje je uspjelo spojiti moderne i narodnjačke zvukove na način da sve to skupa ima određenog smisla. Nekima više, nekima manje, ali ga ima.