Prilično nepotrebno izdanje

Pojava i veliki uspjeh The Smithsa na britanskom tlu, otvorili su vrata cijeloj jednoj novoj garnituri tamošnjih indie pop i rock bendova. Jedan od tih sastava bili su The Housemartins. Nastali sredinom osamdesetih godina, snimili su dva albuma, i unatoč kratkom vijeku postojanja, bili su jedan od najpopularnijih otočkih sastava svoga doba. Vrijedi spomenuti da je vrlo uspješan Fatboy Slim, pravim imenom Norman Cook, bio jedan od njihovih članova.

Na pepelu The Housemartinsa 1989. godine nastaje bend The Beautiful South, na inicijativu pjevača Paul Heatona i bubnjara David Hammingwayja. Tamo gdje je stao starim bendom, Heaton nastavlja ovim novim. Iako nikada nisu bili ni blizu ostvarivanja velike globalne popularnosti, The Beautiful South su i dan danas na otoku jako voljeni, a dugi niz od petnaest godina rada, osigurava im i pomalo kultni status. Tijekom tih godina, stvorili su nekoliko iznad prosječnih stvari po kojima su ih mogli zapaziti i oni manje upoznati s njihovom karijerom. “Song For Whoever”, “Perfect 10”, “A Little Time”, “You Keep It All In” ili “Dumb” sve su redom odlične pjesme iz njihovog opusa.

Ove godine The Beautiful South su izdali novi, svoj osmi po redu studijski album “Gaze”, a da neće stati na tome pokazuje još jedno izdanje upravo lansirano na tržište, “Golddiggas, Headnodders & Pholk Songs” kompilacija je obrada dvanaest njima dragih pjesama. Odmah slijedi pitanje: Zašto su se The Beautiful South odlučili za snimanje jednog ovakvog albuma obrada? Njima i njihovom udjelu u engleskoj glazbenoj povijesti svaka čast, no htjeli mi to ili ne, uvijek kad čujemo neku obradu, odmah ju uspoređujemo s originalom. The Beautiful South na tom planu nisu položili, iako je ovaj album napravljen točno onako u njihovom stilu, bojim se da su odabrane pogrešne pjesme.

Tako nas već na samom početku čeka razočaranje. Prva stvar “You’re The One That I Want” nije ni do koljena istoimenom originalu u izvedbi John Travolte i Olivie Newton John sa soundtracka filma “Briljanteen”. Pjesmu koja je nekada bila svojevrsna himna cijele jedne disko generacije, The Beautiful South pretvaraju u uspavanku. Ili što reći o obradi legendarne “Blitzkrieg Bop”? Otpjevana kao da se sprema za natjecanje Eurovizije, i odsvirana bez ijednog pravog gitarskog rock rifa, The Beautiful South od nje stvaraju beskrvni pop pjesmuljak. Uostalom može li se uspoređivati slatka limunada sa žestokim whiskeyjem koji curi iz usta Joey Ramonea?

No da nije baš sve tako crno, pokazuju sasvim dobri i korektni coveri “Valentine” i “Till I Can’t Take It Anymore” Willie Nelsona, odnosno Ben E Kinga. I tako ukratko, ovi su Britanci spomenutom kompilacijom uspjeli spojiti nespojivo, zapravo složiti toliko različitih stilova. S kakvim uspjehom? To ostavljam svakom ponaosob da procijeni. Osobnog sam mišljenja da je ovo potpuno nepotrebno izdanje.