Preozbiljno za garage-rock adolescente

The Bots su na glazbenu scenu došli još kao klinci, samostalno izdali nekoliko albuma, bili na turnejama (došli i na naše more), a sad je bilo krajnje vrijeme za prvi veliki album.

“Pink Palms” stvarno ne bi trebali nazivati debi albumom jer su braća Lei izdavali albume dok su još bili klinci od 15 (gitarist/vokal Mikaiah) i 12 (bubnjar Anaiah) godina, ali u pogledu prave diskografije, s karijerom su krenuli prije nekih godinu-dvije kad su potpisali za label Fader koji im je objavio EP ujesen 2013.

U Šibeniku smo vidjeli kako su The Bots zvučali u to vrijeme, ponajprije je to bio garažni punk rock koji je imao utjecaje iz vremena dok su se probijali bendovi poput The Strokesa i The White Stripesa. Onako zaigrani, promašivali su rifove, neke pjesme podosta pokvarili, ali sve u svemu bilo je to vrlo zanimljivo iskustvo vidjeli te klince na djelu.Danas su odrasli(ji), Mikaiah je navršio 20 godina, pa je recimo i cijeli album “Pink Palms” mnogo ozbiljnije i kompleksnije djelo od onog što se moglo očekivati nakon šibenskog nastupa. Zašto su tako brzo sazrijeli, tko bi ga znao, ali jasno je da im je najbolja stvar na albumu onakva kakve smo očekivali da će biti sve (ili približno sve), čisti garažni punk.

“All I Really Want” zvuči kao pjesma koja je mogla nastati mješavinom ‘Trainspotting generacije’ i ranog milenijskog indie punk rocka koji je uvekike bio pod utjecajem garaže. Čak su i tekstualno vrlo dobro ukomponirali skladbu jer zvuči zaigrano, ali i kao neka kriza pred ozbiljan život koji je pred njima. Ludi riffovi, zanimljiva vokalna izvedba, bubanj koji gazi sve pred sobom, izvrstan video uradak… To su The Bots.

Na žalost, a nekima na sreću, The Bots su i bend koji je malo eksperimentalnije prirode, bend koji i dalje utjecaje vuče iz vremena rane milenijske ekspanzije malih bendova, ali nije toliko prodoran na prvu. Ponekad bih rekao da mi najviše zvuče kao We Are Scientists pomiješani s mnogim sličnim bendovima.

Uvodna “Ubiquitous” je vrlo dobra stvar koja kombinira punk elemente i nešto sporije i teže melodije u refrenskom dijelu, “Blinded” spada među prosječnije skladbe, “Won” malo razdrma situaciju u stilu ranih The Black Keysa, “Wet Blanket” su gotovo u notu We Are Scientists, dok u laganici “Bad Friends” zvuče kao Blur pomiješan sa Suedom.

Jedna od zanimljivosti albuma jest svakako vokal koji iz pjesmu u pjesmu zvuči podosta različito, kao da postoji više pjevača u bendu, a ne da ih je otpjevala jedna osoba. Time možemo zaključiti da je možda produkcija zakazala, da se mnogo tog trunku previše promijenilo od osnovnog bazičnog garažnog blues rocka jer ovako cijeli album djeluje malo previše sintetički, prije svega preozbiljan za adolescente kakvi su Mikaiah i Anaiah. Na primjer, sličan zvuk Benjamin Booker je mnogo upečatljivije zapakirao na svojem debi albumu.

“Pink Palms” mogao je ispasti mnogo bolje i upečatljivije da se ostavio u formi bližoj live zvuku. Previše poliranja odnijelo je mnogo mladenačke energije koje duo posjeduje, ali ipak “Pink Palms” uopće nije loš album, te pokazuje da bi braća Lei mogla postići mnogo.

Samo se nadam da neće ispasti kao još jedan ‘fejk’ klinački proizvod kao Tiny Masters of Today. Ono što su u dosadašnoj karijeri pokazali, definitivno ne bi to tako trebalo završiti…