- The Bots je mlađahan dvojac braće Lei koji se hrvatskoj publici predstavio posljednjeg dana ovogodišnjeg Terraneo festivala u Šibeniku.
Već tijekom samog nastupa moglo se primjetiti da su Mikaiah i Anaiah vrlo mladi i uzbuđeni oko svega što se događa oko njih, pa su tako i često falšali ili zaboravljali kako bi pjesmu trebalo odsvirati. Sve im treba oprostiti jer ipak imaju samo 16 i 20 godina, a i djelovali su vrlo spontano i simpatično.
Da to nije neka vrsta glume nego stvarni osjećaj, pokazali su nam u intervjuu, koji se odvijao nakon njihovog nastupa gdje su i dalje pod velikim dojmom pričali i pričali kao da im je to posljednji intervju…
Glazba se mijenja i mi se mijenjamo. Imam osjećaj da je bilo drugačije kada smo krenuli nego sad, pa će isto tako biti drugačije i kroz sljedećih deset godina. Nadam se da ćemo i dalje napredovati i popratiti te promjene koje se događaju na sceni na pravi način.
Mama vam je menadžerica i prati vas na turneji…
Mikaiah: To je u isto vrijeme i prednost i mana. Prednost je što je tvoja mama s tobom, a mana je što je tvoja mama s tobom. Kužiš?! (smijeh) I dalje možemo raditi sve što želimo, ali ipak i sami znamo gdje nam je granica. Ipak je to naša turneja i zato je s nama.
Anaiah: To je jednostavno tako, o tome ne pričamo previše.
Već dugo niste objavili nove pjesme…
Anaiah: Kad se vratimo u Ameriku, počet ćemo snimati pjesme. Imamo još mnogo toga za napraviti.
I kad bi onda mogli očekivati novi album?
Mikaiah: Vjerojatno kraj 2014., teško može biti prije.
Anaiah: Do kraja ove godine vjerojarno ćemo nešto izbaciti, neki novi singl ili nešto slično.
Mikaiah: Imamo hrpu novih ideja koje želimo dobro razraditi, pa će i sam proces snimanja malo potrajati jer ne želimo ništa na brzinu napraviti, pa da na kraju ne budemo zadovoljni time. U svakom slučaju će novi album pokazati našu progresiju, napredak u odnosu na prijašnje radove, bit će to zreliji zvuk. Mislim da smo mnogim svirkama došli do tog nekog zrelijeg zvuka za koji se nadamo da ćemo vjerno prebaciti i u studio. Znamo što želimo, te se nadamo da ćemo to i postići.
Kakvu glazbu trenutno slušate?
Anaiah: Mikaiah će sigurno reći Deerhunter, Dirty Projectors, Arcade Fire i takve bendove… (smijeh) Možda je najbolje da tako odgovaramo jedan za drugoga, možda će biti lakše.
Mikaiah: Anaiah voli isto svu tu glazbu kao i ja, ali trenutno ima jedan flashback u prošlost, pa je malo zabrijao na glazbu od prije nekoliko dekada, posebno na neku psihodeliju.
Sjećate li se koje ste albume prve kupili?
Mikaiah: Villagers “Becoming a Jackal”. Conor mi je sada jako dobar prijatelj, odličan je glazbenik, trebao si ga vidjeti nedavno na Glastonburyu, bio je neodoljiv. Jako me se dojmio album Jamesa Blakea, njega moram upoznati.
Mikaiah, što ti se dogodilo na posljednjoj pjesmi danas? Gdje je zaštekalo? (op.a. krenuo je svirati jednu skladbu i nakon nekoliko neuspjelih pokušaja hvatanja uvodnog riffa, završili su nastup potpuno drugom pjesmom)
Ajoj… Ne znam. Tehnički problemi s gitarom.
Anaiah: Nisam ga još nikada vidio ovakvog. Uvijek ju svira kad se nešto slavi i na drugim koncertima, pa ne znam odakle mu takva blokada. Čak sam ga i slikao dok je bezuspješno pokušavao.
Planirao si skok u publiku ili je to bila čista improvizacija? U tom trenutku mama se jako zabrinula i s pozornice pomno pratila situaciju…
Nisam, jednostavno se tako dogodilo. Ljudi su nas stvarno lijepo primili i jednostavno mi je to tako došlo, tako se gradi intima s publikom. Ipak smo mi gore na stageu, a oni dole ispred nas. To mi je često bezveze, ali tako očito mora biti, pa nas potezi poput takvoga zbližavaju. Tenacious D zna imati lude stage diving.
Anaiah: Imam jednu filozofiju u svezi crowdsurfinga i stage divinga… Ljudi se svi guraju u prve redove i od tamo nemaju gdje pobjeći, pa kad odlučiš skočiti na njih, namaju nikakvog drugog izbora, nego te primiti i nositi u zraku. Ili će prihvatiti ili će biti ozljeđeni u procesu, zato je lakše prihvatiti jer si tako sigurniji. Ako postoji velika rupa između bine i publike, tada zna situacija biti malo strašnija, opasnija po izvođača, ali ako je publika skroz do bine, tada je stvarno zabavno.
Mikaiah: Ponekad znam malo zaplesati i zapjevati s publikom, jednostavno prošetati kroz njih, a tada se znaju događati čudne stvari, ljudi te počnu grliti, štipati za guzicu…
Anaiah, dosad smo mogli vidjeti mnoge tvoje filmiće kako razvaljuješ bubnjeve. Tko je imao najveći utjecaj na tebe?
Mikaiah: To je najbolji bubnjar kojeg sam mogao naći. (smijeh)
Imam nekoliko bubnjara kojima se stvarno divim. Na primjer, pokojni bubnjar Avenged Sevenfolda The Rev, Mike Portnoy, Thomas Pridgen koji je sada u Trash Talku stvarno je nevjerojatan bubnjar, John Blackwell koji je jazz fusion bubnjar, Ray Luzier iz Korna…
Mikaiah: Ringo Starr (smijeh)
Anaiah: Ne znam koji ti je taj (smijeh)
Mikaiah: Čak i ja znam toliko bubnjati kao Ringo Starr… Meg White! Iako je ona bila bubnjarica koja je znala tek osnove, to je činila vrlo dobro i moćno.
Kako vidite The Bots kroz pet-deset godina?
Anaiah: Nadam se da ćemo se i dalje baviti glazbom i da ćemo napredovati svakom novom svirkom, albumom.
Mikaiah: Ne želimo da naša glazba i mi sami postanemo arogantni. Mislim da s vremenom i godinama jedino možemo postati bolji. Nadam se da ću postati bolji gitarist i bolji pjevač, da ćemo uspjeti naučiti mnoge nove tehnike muziciranja… Mislim da ništa od toga neće otići u drugu stranu, da ćemo biti gori nego sada, tako da se nadam da su najbolja vremena tek pred nama, pa moramo biti spremni uživati u tome. Nema nikakvih obećanja u životu, ali mislim da smo na dobrom putu.
Vidim da ste vrlo uzbuđeni što ćete gledati uživo Wu-Tang Clan…
Mikaiah: Baš se radujemo Wu-Tang Clanu, oni su legende. Na žalost, nismo imali vremena pogledati niti jedan drugi bend, pa se nadamo da ćemo sad još uhvatiti nešto osim njih. Ovaj zvuk koji nam sad dolazi, to su My Buddy Moose, je li tako? Dečki imaju stvarno smiješno ime, ali su jako dobri, sviđaju mi se.
