Recenzije

Dva koraka unatrag

1.10.2009. @ 14:21 Siniša Miklaužić

Prije dvije godine sve je izgledalo lijepo, prpošno i šarmantno, bez neke prevelike dubioze, kao čista zabava. Danas su Ivan i Ada malo stariji, time i iskusniji, ali se to i prelomilo na njihovim leđima budući da je novi album podložan više produkcijskim post-zahvatima nego čistoj surovoj energiji kako je to bilo na prvijencu "Bang Bang Boom Cake".

Već od samog početka vidi se da je osnova pjesama Tiny Masters of Today ostala, u principu, nepromijenjena, sve su to još uvijek dvominutne brijačine, vrlo kratkog teksta koji se po nekoliko puta ponovi uz žestok bljesak gitara i moćnog bubnja. Zvuk gitara je ovdje malo više dorađen, ima pokoji suvisliji i izrađeniji riff, ali često se to zakamuflira hibridno mutirajućim zvukom zbog čega sve pada u vodu.

Vokali su i dalje vrlo zamagljeni pa se gotovo i ne čuje o čemu pjevaju, a tu je i brdo, već spomenutih, produkcijskih zahvata koji su smanjili energiju pjesama, a donijeli teži zvuk koji je manje slušljiv nego na prvijencu.

Na "Bang Bang Boom Cake" se nalazio niz pjesama, nazovimo to tako, garažnog pop-punk usmjerenja koje su svojom melodijom razvalile na prvu. Na "Skeletons" toga i nema, tek se pokoja pjesma istakne nakon višestrukog slušanja, ali to se uopće ne može mjeriti s pjesmama poput "K.I.D.S." ili "Radio Riot".

Uzori, odnosno utjecaji i dalje su čvrsto zakovani u generaciji njihovih roditelja i starijih (The Ramones, Jon Spencer Blues Explosion, The Stooges), ali se osjeća i dašak svježine kao u nekim bendovima mlađe generacije (Yeah Yeah Yeahs) sve zapakirano u dječji zaigrani celofan sa Spužva Bobom i sličnim trendy pojavama.

Sintetskim riffovima s instrumentalnom pjesmom "Drop The Bomb" započinju svoj novi studijski album gdje pomalo istražuju surf, ali to je čisti promašaj i prst brzo kreće k tipki 'next', a tamo se nalazi "Two Dead Soldiers" koja na ozbiljan dječji način progledava kroz problem sveopćeg porasta nasilja.

Potom slijedi vesela "Skeletons", u "Pop Chart" gotovo kopiraju The B-52's, s "Real Good" se približavaju zvuku kakvog bi imale The Ronettes da su se u '60-ima. bavile garažnim rockom, a ne popom, "Big Stick" zvuči kao parodija na Beastie Boys, a i do kraja prevladavaju više 'mliječne' nego punokrvne punk pjesme.

Ovaj album svakako podebljava sumnje o 'kravi muzari', odnosno da netko direktno upravlja karijerom mladih 'marioneta', posebno nakon iznenadno stečenog uspjeha i slave, budući da je album upakiran u ozbiljniji zvuk i oduzet mu je sav šarm kojeg su posjedovali na prvijencu, osim tek u nekim manjim dijelovima od kojih se svakako ističe izvrsna "Ghost Star".

Time je album daleko od prvijenca, ali još uvijek nije potpuno za odbaciti pa spada u neku sredinu, prosječnost iz koje će se, nadam se, iskoprcati u svojoj adolescentskoj dobi kada će odbaciti sve savjete sa strane i ponovno raditi po svom.

Albumi