Premier liga symphonic metala

Iako nema sumnje da je Oliver Palotai vrhunski glazbenik i kompozitor, ipak se čovjek zapita kada je, uza sve što radi, uspio napraviti ovakav album.

Definitivno, niti je Sons Of Seasons nekakav projekt bend, niti je pak
“Magnisphyricon” nekakav album koji je usputno napravljen. U biti, možda
čak i jest usputno, ali ako jest, ispao je predobro.

Vrlo maštovit, kreativan, po svim presjecima i na svim razinama raznovrstan album djeluje poprilično osvježavajuće u gomiletini kojekakvih izdanja kojima nas svakodnevno zasipavaju kojekakvi bendovi. Sada se definitivno može reći da je debitantski album “Vermin” bio priprema za sve ono što će se dogoditi na ovom ovdje, drugom po redu izdanju.

Album je ovo s nevjerojatnim kontrastima, osjeća se totalna kreativna sloboda, skoro da bismo mogli reći sa šetnjama iz krajnosti u krajnost, s pravim ‘sukobima interesa’, počevši od zaista šarolike atmosfere, koja se kreće od krajnje depresivne, teatralne, sjetne, melankolične, pa sve do lahoraste, svježe i optimističnije joj varijante.

Instrumentalne izvedbe također obiluju varijablama, pa se tako klavijature ističu u orkestralnim, pa neoklasičarskim, u crkveno-orguljaškim verzijama, gitare su vrlo snažne, agresivne i direktne, ‘šaraju’ od clean, groove, do crunch izvedbi s ‘mutirajućim’ distorzijama. Plus akustični dijelovi, koji se mogu čuti u ‘normalnim’, ali i ambijentalno-orijentalnim tonovima, i one, barem mi se tako čini, nekako najviše podsjećaju na Michael Romea i Symphony X.

Vokali (Henning Basse, ex-Metalium) su također multifunkcionalni, i zaista se mogu čuti u skoro svim izražajima. Od nježnih, emocionalnih, preko čistih, pa grubljih, dubokih izvedbi, sve do režanja i bijesnih intonacija koji ne da graniče, nego su svojstvenije death-thrash formulacijama. No način na koji je sve to posloženo i njima dozvoljava maksimalnu modulativnost, koja uključuje i muško/ženske i zborske back izvedbe, na nekim mjestima i u značajnijim obračunima s glavnim vokalima.

Basevi uz ritmičku pratnju nemali broj puta dobivaju i glavnu ulogu, jednako kao i bubnjevi, koje se može čuti od laganih, 1/1 ritmova, pa sve do razornih dvostrukih pedaliranja, svojstvenih poweraškim bendovima.

I između svega toga, pogotovo na relaciji vokali-gitara-klavijature, napravljen je odličan balans, tako da se ne osjeća ničija generalna dominacija i njihova je klasna tehnička strana (s dušom i srcem), odlično ukomponirana s himničnim, pamtljivim melodijama, koje se uglavnom skrivaju u refrenskim dijelovima. Ne i isključivo, dakako.

Iz svega do sada iznesenog da se razabrati da se ovdje radi o symphonic-progressive-power metal albumu, ali ne klišeiziranom, ne očekivano posloženom, već spontanom, elokventnom, i albumu s visokom razinom estetske forme kojemu je teško odrediti polaznu stilsku bazu.

Među najdramatičnije dijelove albuma spada intro “Magnisphyricon: Temperance“, a svu raskoš, raznolikost i kreativnost nagovještava “Bubonic Waltz“, pjesma sa sporijim orkestralnim početkom, pa poweraškim ubrzavanjima, moćnim riffanjem, soliranjem, brzim bubnjanjem, orguljama, naepiziranim zboraštvom, te mirnijim dijelovima s naracijama.

Najviše groovea nalazimo u “Soul Symmetry“, kojima kontriraju melodiozni refreni i razbješnjeniji vokali, a specifičnost pjesme “Sanctuary” jazzerski je početak uz filigranske izvedbe piana i basa, vokale Simone iz Epice, izmjene solaža i akustika, više muških pjevanja u drugom dijelu pjesme, te sporije orkestralno finale.

U “Casus Belli: Guilt’s Mirror” nalazimo najviše kaotičnosti, gitarističko-bubnjarskih obračuna jako nalik na Symphony X, klavijaturističkog interludija, i sve to popraćeno vrlo moćnim, razornim pjevanjima. Najgrublje vokale (čak i u gutural/growl ‘verzijama’) nalazimo u “1413“, žestokoj pjesmi nakrcanoj orkestralijama, ambijentalnih akustika, lijepih clean solo gitara, zbora…

Za kraj je ostavljena laganica “Yesteryears“, pjesma s klavijaturama, pianom i vokalima, s tek pokojim ispadom ženskog ‘backanja’, i ona na pravi način završava ovaj album, stišavajući tenzije koje ga prate u svim dijelovima. Ali tenzije koje su kontrolirane s velikom dozom stabilnosti i staloženosti.

Definitivno, ovo je album visoke klase, neograničenog potencijala, album koji je nadrastao sve sterilitete i obrasce, i može se smatrati ozbiljnim favoritom za najbolje metal izdanje tekuće godine. Gleda li se, naravno, ono što je do sada objavljeno. Hoće li ostati u toj ulozi, ostaje nam da pričekamo još nešto preko pola godine, iako, bez obzira na to, teško da će se puno ovakvih albuma dogoditi do okončanja godine.