Potvrda talenta

Prije dvije godine, klinci iz The Viewa su me iznenadili svojim zabavnim prvijencem “Hats Off To The Buskers” kojim sam ih tada uvrstio u gornji dom mlađih indie rock bendova. Danas zasigurno mogu reći da to i zaslužuju, budući da im je novi album “Which Bitch?” u najmanju ruku jednako energičan, melodičan i zarazan.

Njihov brzi uspjeh skoro je bio poguban za cijeli bend, a za to je ponajviše bio kriv Pete Doherty, budući da su se dečki previše družili s njim. Njegove narkomanske navike ubrzo je prihvatio frontmen Kyle Falconer zbog čega je skoro ‘izgubio glavu’, ali je ipak došao malo k pameti, pa je bend krenuo slagati nove pjesme za album.

“Which Bitch?” se po uzorima ne razlikuje previše od prvijenca, ali je dodatno obogaćen s raskošnijom produkcijom kojom pomalo vuku na najbolje dane brit-popa, sredinu ’90-ih (Oasis, The Verve, Blur…).

Osim zlatne ere otočkog rocka, tu je ponovno i velik utjecaj neprikosnovenih The Libertinesa u zveketu gitara i melodijskim makinacijama, što je još jedan dokaz da su The Libertinesi napravili jako mnogo u iznimno malo vremena koliko su postojali.

Ukupno gledajući, taj spoj Oasisa i The Libertinesa uopće nije inovativan i originalan (ima barem još sto bendova koji spajaju istu stvar), ali The View to i ne pokušavaju biti, već se trude biti maksimalno britanski, zabavni i cool, što im je ponovno uspjelo jer je album prepun pjesama koje bi mogle postati hit-singlice, a i cijeli album je vrlo ujednačen, bez nekog iznimnog podbačaja.

Kako su završili na prvijencu, tako su i započeli na njegovom sljedbeniku, a to je pjesma “Typical Time” koja je sada dobila dvojku pored imena. “Typical Time” i “Typical Time 2” su gotovo jednake, podsjećaju na djedice iz crtića “A je to”, ali u novoj verziji, pjesma je nešto duža, oko minutu i pol.

Već sljedećom “5Rebbeccas“, koja je ujedno i prvi službeni singl s albuma, dečki pokazuju koliku bučnu glazbenu kulisu mogu složiti. S njom se najviše približuju Oasis s početka karijere, ali ipak ova pjesma nema tu snagu kao one njihovih idola.

Ako vas zanima kako bi zvučalo kad bi Mike Skinner a.k.a. The Streets pjevao u nekom rock bendu, najbolje bi bilo preslušati “One Off Pretender“. U mid-tempo melodičnoj skladbici, većina pjesme je gotovo ‘odrepana’ dok je jedino refren divljački oderan, pa se u skladbi dobije odlična kombinacija ‘toplog’ i ‘hladnog’. Vjerujem da će to biti jedan od fanovskih favorita s albuma.

“Unexpected” je tipično The Verveovska s legendarnog “Urban Hymns”, akustična psihodelična balada obogaćena velikim orkestrom, “Temptation Dice” ima kemiju The Libertinesa, u “Glass Smash” je spojena Museovska progresiva s horor filmovima (opake uvodne orgulje) i country surfom, dok je “Distant Doubloon” upečatljiva zbog svojeg klasičarskog orkestralnog uvoda.

“Jimmy’s Crazy Conspiracy” zvuči kao da je zaostala s prvijenca, u odličnoj “Covers“, u kojoj je odlično izbalansiran odnos akustične gitare, trube i gudača, ugostili su Paolo Nutinija, “Double Yellow Lines” ponovno podsjeća na Oasis pred 15-ak godina, “Shock Horror” je na tragu “Can’t Stand Me Now” The Libertinesa, “Realisation” je srednjovjekovni folk rock škotskih brežuljaka, “Give Back The Sun” se malo utapa u pretenziji, dok je završna “Gem Of A Bird” prava akustična poslastica.

Mnogim bendovima je teško složiti drugi album jer si postavljaju visoke ciljeve koje ne mogu ispuniti, pa često ti albumi ispadnu debakli.

U slučaju The Viewa, to se ne može reći jer si oni nisu stavili ljestvicu previsoko, već su jednostavno željeli produžiti svoj san, svojih ‘5 minuta slave’, pa su samo malo podebljali zvuk s “Hats Off To The Buskers”. U takvoj situaciji, najbolje stvari su one koje su podosta odmaknute od prvijenca, ali nažalost, nisu baš svugdje uspeli do kraja.

Početak albuma je urnebesan, složen s nizom pjesama koje bi lakoćom mogle postati hitovi, ali kako album odmiče kraju sve jasnije se uočavaju problemi s manjkom inspiracije i povremena monotonija koja je ponovno razbijena s nekoliko iznimnih momenata, ponajviše s duetom s Paolom Nutinijem.

The View je dokazao da je jedan od zanimljivijih mladih otočkih indie rock bendova, ali za značajniji komercijalni uspjeh u svijetu ipak treba ponuditi nešto više, više od “Which Bitch?” iako je on vrlo zabavan, zarazan i dobar.