Post-manchesterska melankolija

Godine 1985. na ionako prebogatoj manchesterskoj sceni pojavio se jedan novi bend koji će od tada, pa sve do raspada 11 godina kasnije puniti naslovne stranice svjetskih glazbenih magazina.

Devetnaest godina nakon toga, njihov debi album proglašen je najboljim britanskim albumom svih vremena po izboru uglednog britanskog časopisa Observer Music Monthly. Oni su, pogađate, The Stone Roses. A onaj napola šaptajući glas za kojim su vrištale djevojčice na prve taktove “I Wanna Be Adored” pripadao je Ian Brownu, koji i nakon raspada benda s kojim je postigao najveće uspjehe i dalje neumorno stvara.

“Solarized” je njegov četvrti studijski album, a razdoblju od nastanka prethodnog do sada bio je također vrlo aktivan – svirao je s Manic Street Preachersima, surađivao sa Gus Gus, a stigao je čak i glumiti u jednom nastavku Harry Pottera.

Uvodna “Longsight M13” tipična je Ian Brownovska pjesma sa njegovim ‘zavijajućim’ vokalom, a naslov se odnosi na jednu lokaciju na kojoj se nalazi grafit ‘Free Ian Brown’, dok “Time Is My Everything” govori o bivšim ljubavnicima koji se nisu dugo vidjeli.

“Sweet Fantastic” je prekrasna ljubavna pjesma, koju otvaraju puhačka sekcija (rog i trube) za koju je zadužen Tim Hutton i toliko je slatka i fantastična da ćete je zavoljeti otprve, a onda vam samo preostaje da je slušate, slušate i slušate dok vam se ne uvuče pod kožu.

Što se pak ne bi moglo reći za “Keep What You Got” koju je svojim prisustvom trebao uveličati Noel Gallagher, ali nam suradnja nastala kao plod slučajnog susreta u jednom londonskom disco-klubu nije donijela ništa novo.

U prekrasnoj “Upside Down” dotiče se tema siromaštva i globalizacije (“Seven percent own eighty four percent of all the wealth on earth / Oil is the spice to make a man / Forget man’s worth“), a “Kiss Ya Lips (No I.D.)” političko je obračunavanje sa nekim kog jednostavno naziva ‘Mr. Politician’ / ‘Mr. number maker’, a govori o zastrašujućoj mogućnosti da naš identitet bude stalno dostupan onima na vlasti, bilo putem otisaka prstiju ili putem mikročipova ugrađenih u usta.

Na albumu gostuje dosta imena s kojima je Ian i prije surađivao (Aziz Ibrahim, Tim Hutton, Tim Wills, Dave McCracken…), a omot za album izradio je japanski umjetnik Kazuki koji inače dizajnira odjeću za japansku marku Bathing Ape.

I što reći na kraju, nego da je album prilično sjetan i pomalo depresivan, ali teško da bismo se naviknuli na drugačijeg Ian Browna i stvarno šteta što ga ni ovaj puta vjerojatno nećemo imati prilike vidjeti negdje u našoj blizini, budući da jako rijetko svira van Velike Britanije.