Poppy: Na pragu slobode

Tko je Poppy (i dalje)? Nekoliko godina nakon što se probila na scenu bizarnim YouTube uradcima, Poppy (pravim imenom Moriah Rose Pereira) započela je zadatak uništenja prošle iteracije vlastite umjetničke pojave. Pošto je prethodni ekspresivni univerzum poprilično složen i pravocrtan, trenutno je teško zaključiti ako je aktivan čin samoubojstva planiran od početka ili je pak rezultat neočekivanih i neželjenih okolnosti. Sad, bilo bi zaista jednostavno dovesti estetiku pred porotu kao ključan segment umjetničine metamorfoze (više o tome kasnije), no pojam ‘samoubojstvo’ podrazumijeva agresivno gašenje opsežne Poppy mitologije. Dakle, Poppy više nije izvanzemaljac, android ili robot. Poppy je po prvi puta isključivo čovjek! No, vratimo se kratko na sam početak.

Spomenuti YouTube filmovi udahnuli su život u Poppy, kreaciju Pereire i Titanica Sinclaira, morbidnu personifikaciju slave. Ličnost je stvorena kao satiričan prikaz pop kulture i posljedične opsesije istom, istovremeno se pogrdno cereći prema industriji, zabavljačima, a najviše naivnoj publici. Kasnije stečena popularnost projekta te sve veći broj zaluđenih fanova samo govori koliko je ideja u konceptu bila genijalna. Iako je neosporno kako je detaljno složeno preplitanje parodije i društvene kritike bilo uspješno, obećanje punog potencijala ležalo je u vizualnim medijima, dok je glazbena komponenta više korištena kao sredstvo priključka predmetu ismijavanja. Daleko od lošeg, prva kompilacija “Poppy.Computer“ spretno se služila šećerastim ukrasima i poroznom instrumentacijom kod oblikovanja uvjerljive forme prihvatljivog senzibiliteta. Ukratko, težnje, kao i eventualni produkt, su iz uvertire bili zamišljeni kao bubblegum!

Činjenica da sam obje recenzije (uključujući “Choke EP“) izvođačice započeo s istim pitanjem nije puka slučajnost. Poppy je u osnovi projektirana kao tanka i šuplja ovojnica ljudskog bića, u perpetualnom nedostatku temeljnih gradbenih blokova emocionalne ličnosti, pa je time bila izjednačena s praznim platnom na kojeg su se mogle projicirati razne percepcije i fantazije mnoštva. Namjerna te pomalo ekstremna nedefiniranost dovela je do šaljivih preispitivanja same pojave Pereire (android, izvanzemaljac, A.I.) što je u neku ruku samo ojačalo konceptualnu promišljenost iza apstrakcije (bezličnost kao fundamentalna karakteristika mnogih suvremenih pop izvođača). Drugi studijski album “Am I a Girl?“ uveo je temu samoispitivanja, buđenja svijesti.

Što god Poppy bila u tadašnjem trenutku, ono se počelo suptilno preobražavati. I dok je sam naslov ukazao na podijeljenu narav, estetika se postepeno prepuštala kaotičnim tendencijama, mijenjajući pastelno obojene pozadine grotesknim krajolicima crne buke. Naznačena dualnost spolova nije nužno istražena kroz ispitivanje društveno propisanih uloga već jednostavno služi kao centralno polazište banalne estetske podijeljenosti (djevojke = pastelno, pop; dečki = mračno; rock). Posljedice stilske progresije bile su odmak od ljepuškastih tonova uglađene produkcije (“In a Minute“) prema sjedinjenju nu-metala i punka (“Play Destroy“, “X“) te veći naglasak na glazbu kao primaran izričaj umjetničkih aspiracija. Naredni “Choke EP“ može se smatrati nadogradnjom započetog uz korištenje klaustrofobičnih synth linija mučenog elektro-popa (“Choke“, “Voicemail“) i oštrih tekstura fragmentiranog metala (“Scary Mask“) – potpuno osvješćivanje i konačno prepuštanje agresivnim podražajima zatečenih emocija. Na novi album “I Disagree“ može se gledati kao na prestige, iliti zaključak, kompletne sage.

Nešto prije izdaje “I Disagree“, Pereira je objavila prekid partnerskog odnosa sa Sinclairom citirajući manipulativan odnos i psihološko zlostavljanje. Vijest nije došla kao iznenađenje zahvaljujući prethodnim optužbama protiv Sinclaira (čitaj slučaj Mars Argo) te motivima neslaganja i bijega tako snažno otisnutim u samom imenu djela. Ponavljam, trenutno odredište (samoubojstvo) moglo je biti dostignuto na više načina! Jedan obuhvaća organični tijek događaja, spontani rasplet priče u kojem je Poppy proživjela nenadane trenutke u linearnom vremenskom tijeku, budeći svijest svakim sljedećim. Drugi okreće postojeću naraciju na glavu (Sinclair kao ventrilokvista) te utemeljuje Pereiru kao stranku koja je otpočetka znala u što se upušta, manipulirajući scenarij do željenog završetka. Treći podrazumijeva kolaborativan raskid (cijela saga, uključujući i kraj, kao sporazumni kreativni izraz). Što god bilo istina, iako posve nevažno, evolucija od bezdušne projekcije pop ideala do emotivno oslobađajuće glazbene eksperimentacije ostaje uvjerljiva i potpuno logična.

Kako opisati “I Disagree“? Pa, album nedvojbeno ujedinjuje posve suprotna estetska obilježja lako probavljive mainstream glazbe s teksturama bučnog industrijskog zvuka i heavy metala. Esencija rada utjelovljena je na samom uvodu – “Concrete“. Kompozicija se otvara zlokobnim sirenama i pulsirajućom perkusijom iznad kojih odjekuje odlučan povik: “Bury me six feet deep; Cover me in concrete; Turn me into a street“. Potom se pojave gromoglasni, tehnički zavidni, riffovi gitare koji se nedugo nakon stapaju s power pop refrenom poremećenih stihova: “Chewy, chewy, yummy, yummy, yummy; Sharp and pointy, yummy, yummy, yummy“. Frakture mnogobrojnih stilova nastavljaju se isprepletati bez napora sve do pjesminog slavnog raspleta, uz pokoji uzvik oduševljene publike: “Poppy, Poppy, Poppy“.

Istoimena “I Disagree“ čini usmjereniju cjelinu, inkorporirajući čišće heavy metal utjecaje i ideale, prezentirajući tematsku srž cjelokupnog projekta, dok je sljedeća “BLOODMONEY“ prljava elektro-pop mora utopljena u lokvi paranoje (naravno, uz neodoljivi riff završne trećine). Navedene instrumentalne smjernice prenesene su i na ostatak albuma, oscilirajući između oštrih gitarskih poteza, dementnih vrisaka, gustih elektroničkih slojeva te snovitih i sporadično bajkovitih isječaka ugodne produkcije. Treba također istaknuti skladbe o povratku kontrole “Anything Like Me“ (u sukobu s naravi početka karijere – pr. “Everybody wants to be Poppy“) te “Sit / Stay“ – obje izrazito energična mirenja naučenih vještina. Ironično, Poppy dohvaća vrhunac pri otpuštanju teške fasade na “Sick of the Sun“ ili “Don’t Go Outside“, odličnim pop pjesmama sa zaraznim korusima i opčinjenom atmosferom.

No, uz sve postignuto, “I Disagree“ se ipak ne može nazvati apsolutnim uspjehom. “Nothing I Need“, iako zamišljena kao potreban predah maničnom toku djela, ne dostiže potrebnu razinu instrumentalne zanimljivosti niti lirične introspekcije, dok se “Bite Your Teeth“, usprkos privlačno čudnoj progresiji i strukturi, ponekad urušava zbog pojednostavljenih i umnoženih stihova. “Fill the Crown“ je sjajna pjesma, zaista sjajna, ali sintetički prijelaz prema refrenu nepotrebno destabilizira postignuto te donekle razbija stečeni doživljaj. Možda se ovdje nalazi nekoliko singularnih manjkavosti ili možda album ne teče potpuno savršeno, no “I Disagree“ je neosporno interesantno, i važnije zabavno, djelo. Zaigrane interpolacije sukobljenih stilova i neočekivana ekspresija emocije nalažu višebrojna preslušavanja te posljedično tvore početak nove, slobodne Poppy.

(RIP Gus)