Poppy: Dobrodošli u teatar užasa

Tko je zapravo Poppy? Poppy je lider internetskog kulta, online meme, iskrivljena obzervacija modernog društva. Poppy je karikatura, izvanzemaljac, android, robot. Poppy je Poppy – što god to značilo? I dok i dalje pokušavamo ući u koštac s karakterizacijom polarizirajuće pojave imena Poppy, ona uvijek ostaje korak ispred svih, nadograđujući na odveć kultni status postepenim prelaskom u tamnije kutke interneta. Poppy nije zadovoljna čovječanstvom, ali mu želi pomoći.+++

Poppy je proizvod, manufakturirani objekt te ornament. No, ona nadilazi Loosovu definiciju ornamenta kao zločina samosvjesnošću vlastite odredbe. Poppy ismijava glazbenu industriju, proizvođače, proizvod, publiku. Takav ornament je jedini oblik koji ima svrhu postojanja. Intriga Poppy proizlazi iz misterije njezinog karaktera. Poppy promatra našu fascinaciju pop kulturom te se hrani prikazanom opsesijom. Poppy je komedija, satira, ali nikad apsurd. U redu, možda ipak ponekad prelazi u teritorij apsurda, ali spomenuto uvijek preoblikuje u teatar.

Na prethodnom albumu, “Am I a Girl?“, Poppy istiskuje vlastitu transformaciju, vodeći glazbu na nove razine suptilne poremećenosti. Pjesme stvaraju autonoman svijet izrazite perspektive kroz koji istražuju suvremeno stanje pop kulture, licemjerno izmjenjujući kontrirajuće izjave hvale i ukora. Koncept ideološki podijeljenog androida je u glazbi ostvaren postepenom metamorfozom zvuka iz ljepuškastih bubblegum kompozicija u nešto kafkijansko i morbidno. Završne pjesme poput “X“ i “Play Destroy“  vode stilski sukob s primjerima poput “Fashion After All“ i “Chic Chick“ što u konačnosti simbolizira završetak preobrazbe i odricanje stvarnosti koja ju je stvorila. Poppy je artificijelna inteligencija koja se koračanjem beskrajnim prostranstvima podatkovne mreže odrekla pastelnih boja u korist antikromatskih kontrasta. To nas dovodi do novog izdanja –  “Choke EP“.

“Choke EP“ je čisto alternativan projekt, estetski puno bliži prethodno spomenutim motivima kulta / internetske sekte, bogat filozofskim mislima, obilnim elektroničkim izražajima, munjevitim perkusijama, nu-metalom i koncentriranim misticizmom. Kao i tematski, EP instrumentalno nastavlja s promjenom smjera te ju potkrijepljuje novom, mračnijom vizijom. Većina pjesama, osobito istoimena  “Choke“ i “Voicemail“, mogu biti opisane kao prljave elektro-pop kompozicije industrijskog zvuka, uronjene u bazen klaustrofobije i paranoje. “Choke“ otvara vrata albuma futuristički tmurnom atmosferom koja podsjeća na užase Danteovog čistilišta.

“Ideja je bila objasniti kako život može biti zagušljiv, no prilagođavanje višim frekvencijama nam može pomoći u razumijevanju spomenutog gušenja. Svi mi smo sačinjeni od anđela i demona, dok je ova pjesma samo pokušaj razumijevanja njihovog međuodnosa.” Iskrivljena bas linija naglašena monotonim, pomalo slatkim glasom pjevačice ne pomaže u ublažavanju osjećaja zatočenosti već uporno uzdiže egzistencijalan tekst na pijedestal. “Voicemail“ prati prethodno uspostavljeni osjećaj mučnine te ga podupire pomalo teško opisivom emocijom izazvanom neskladnim, treperavim melodijama i prividno besmislenim riječima (“Poppy is your mommy” ili “Poppy wants to come home to daddy”).

“Scary Mask“ iznimno podsjeća na pjesme “X“ i “Play Destroy“ s prethodnog albuma svojim žestokim gitarama, izraženim emotivnim oscilacijama te fragmentiranom prirodom skladbe koja jednostavno donosi neočekivan užitak. Kompozicija sadrži bajkovite i melodične stihove koji bivaju nemilosrdno uništeni ispreplitanjem s agresivnim nu-metal refrenima. Ništa oko ovog ludog frankensteinovog eksperimenta ne bi trebalo biti uspješno, no ono se osobno nalazi među najintrigantnijim i najkreativnijim ostvarenjima ovogodišnje pop glazbe.

Posljednje dvije pjesme čudnovatog projekta su po prirodi mnogo smirenije i usmjerenije. “Meat“ nas uvodi u naraciju gdje je zemlja pokorena od strane okrutnih vanzemaljaca koji uzgajaju ljudsko meso za vlastitu konzumaciju. Iako se skladba dublje čita kao poriv veganstva te prikazuje uzaludnost života čija je svrha biti umotan u plastiku i prodan u prehrambene lance, na površini je opisana iznimno zanimljiva futuristička distopija. Ako se uspiju zanemariti sporadične iskrivljene ekspozicije i uznemirujući tekst, “Meat“ je zapravo tradicionalna pop pjesma s fenomenalnim refrenom i pamtljivim melodijama. “The Holy Mountain“ zatvara album introspekcijom. Preispituje se svakodnevno sve neznatniji ljudski potencijal i konačna uloga čovječanstva na zemlji. “To je poruka svima koji se izbjegavaju suočiti sa sve jačim signalima te iste poziva na obraćenje višoj svijesti. Samo nam je dana jedna prilika.” Klavirska skladba uvodi Boga kao razočaranu figuru, onu koja moli za nas (postupak je inače obrnut) te se na pametan način obraća mnogim metafizičkim konceptima i idejama.

Na kraju ove lude vožnje dojmovi su neuredno prosuti po velikoj površini. Instrumentalna i tematska eksperimentacija najveći su uspjesi ovog iznimno kratkog projekta koji nas pouzdano zavodi do eventualnog studijskog albuma. Zaista nemam nekih izuzetnih primjedbi, dok bi sve rečeno moglo bit sagledano kao nepotrebno cjepidlačenje. Poppy je dokazala kako je šok spremna potkrijepiti filozofskom dubinom, šaljivošću i samosvjesnošću te je zapravo na nama da ju pokušamo razumijeti.