Pop princeza i njezinih 13 pjesmuljaka

Jednu stvar morate priznati Nori Jones, bez obzira na to što možda mislili o njezinoj glazbi. Žena ima stvarno dojmljiv vokal, a glas je ionako čovjekov najjači instrument, zar ne? S nekoliko Grammy nagrada i 8 milijuna prodanih primjeraka samo prvog albuma, “Come Away With Me“, ova okrunjena kraljica pop/jazz/blues glazbe (ili kako god već želite nazvati to što ona pjeva) nastavlja već uhodanim putem, pa tako ni njezin treći studijski album, “Not Too Late“, neće donijeti nikakve revolucionalne promjene.

To je, vjerojatno, zato što njoj promjene nisu potrebne, budući da svojim albumima osvaja toliko Grammyja da ih sama ne može sve odnijeti doma. Jedina stvarna novost vezana uz ovaj albuma je ta što je Norah ovaj put sve pjesme napisala sama ili uz malu pomoć svog basiste, producenta i dečka Leea Alexandera, a većina njih je i snimljena u njihovom zajedničkom studiju.
Nešto malo je svoje prste u nastanku albuma imao i kantautor M. Ward, koji stvarno zna što radi, pa je suradnja s njime jedan dodatan plus za Noru Jones.

I dok ćete već na prvoj pjesmi na albumu, “Wish I Could“, odmahnuti rukom i unaprijed zaključiti da i treći album zvuči identično kao i prva dva, već bi vas sljedeća pjesma mogla natjerati da se predomilsite.

“Sinkin’ Soon” je country-blues pjesma koju vrlo lako mogu zamisliti da Norah pjeva u duetu s Tomom Waitsom ili da je njezin veliki idol barem prati na klaviru, ako ništa drugo. To je ujedno i najuzbudljivija pjesma na albumu, ali moram, nažalost, konstatirati da tu sva uzbuđenja vezana uz ovaj album prestaju, jer je ostatak prilično melankoličan.

Pomanjkanje energije je oduvijek bio problem na Norinim albumima, ali dok se na prva dva to još i moglo tolerirati, budući da su njezin krhki glasić i sanjivi klavir svima još uvijek bili prilično ‘svježi’, ovdje će tako nešto ipak više doći do izražaja.

U skladu s epidemijom političke osvještenosti u američkoj glazbi, i ovdje ćete naći jednu pjesmu zamišljenu kao kritiku američkom predsjedniku – “My Dear Country“. “Rosie’s Lullaby” je beznadano romantična i melankolična, u kojoj se umjesto klavira pojavljuju orgulje i koja zvuči baš onako kako bi se od Nore to moglo i očekivali, a isto tako zvuči i naslovna balada “Not Too Late”.

Glavni ‘problem’ trećeg albuma Nore Jones je upravo ta činjenica da je kod nje sve već očekivano i dobro poznato s prva dva albuma. Ali budući da se naklada tih prijašnjih albuma brojala u milijunima prodanih primjeraka, sve mi se čini da promjene možda i nisu uvijek najbolje rješenje.

To će nam ona, vjerojatno, i dokazati već na sljedećim dodjelama Grammy nagrada, a sudeći prema podacima Amazon.com.-a, ovo bi mogao biti i jedan od najtraženijih albuma svih vremena. S obzirom na ponudu, nije ni čudno.