Otišli vanzemaljci, stigla realnost

Siguran sam da je svakom imalo ozbiljnom zaljubljeniku u metal-muziku dovoljno reći (ili napisati) dvije riječi – Peter Tagtgren. Odmah se sve zna.

Ovaj cijenjeni producent, multiinstrumentalist te frontmen dvaju
iznimno uspješnih, a istovremeno i toliko različitih bendova, objavio
je, puno nas je reklo ‘napokon’, novi studijski album s, ipak, svojim
matičnim bendom.

Mnogima je poznato da je Hypocrisy jedan od bendova koji je u svojoj najranijoj fazi, sukladno tadašnjim kretanjima, razarao brutalnim death-metalom, da bi se od sredine devedesetih usmjerio u melodičnije, heavy-death varijacije, zadržavši ipak dobar dio svojih izvornih vrijednosti, stvorivši tako prepoznatljivi zvuk kojeg s dosta uspjeha prezentira i u današnjim danima. Svako vrijeme donosi svoje, kaže se, pa je tako bilo, a i jest, i u ovom slučaju.

Uzevši sve u obzir, “A Taste Of Extreme Divinity” logično je i očekivano praćenje puta kojim se Hypocrisy kreće od spomenutog perioda, iz čije je trase (kvalitativne) ispao tek “Catch 22” iz 2002., što na neki način potvrđuje i njegovo reizdanje od prije dvije godine. Kako je Peter posljednjih godina, možda i previše, okupiran svojim ‘drugim’ bendom Pain s kojim, ruku na srce, niže zavidne uspjehe, neki smo pomislili da je zaboravio na Hypocrisy.

To se ipak nije dogodilo, nego je rasplet situacije onakav kakav je iznesen u pretprethodnoj rečenici, što svakako veseli. Ne samo zato što je, istina s 4-godišnjom, najdužom pauzom do sada, napokon objavio album, već i zbog samih nekoliko uvodnih taktova koji jasno daju do znanja kako se radi o klasičnom Hypocrisy stilu, a kako album odmiče, dojam da se isplatilo čekati sve je snažniji.

Iako, realno i pošteno gledajući, album ne donosi ništa novog, što bi na kraju krajeva i bilo nepotrebno priželjkivati. Posebno uzmemo li u obzir da Peter spada u red onih rijetkih, rekao bih slobodoumnih glazbenih intelektualaca, koji svoje ideje s nevjerojatnom lakoćom pretaču u finalni proizvod koji ima ‘miris i okus’ po njemu.

“A Taste Of Extreme Divinity” sam već okarakterizirao kao tipičan ‘hypocrisyevski’ album, ali usprkos tome, treba opetovano istaknuti da to znači kako obiluje catchy ritmovima, death-thrash riffovima sa snažnim groove uporištima, heavy-metal solo-dionicama, superenergičnim i kreativnim bubnjevima, black-metal segmentima, a sve to umotano u onu toliko prepoznatljivu i poželjnu, razornu melodičnost, dosta veliku ulogu brutalne beskompromisnosti te fantastičnu produkciju.

Uz sve to tu je još i Peterov vokal kojeg prezentira kroz nekoliko različitih varijanti, snažnih i glasnih, naravno, od growl, gutural ili blackerskih screamova. Dakle, kombinacija old schoool i melodic-deatha, koja definitivno – prolazi. Vjerojatni problem albuma je taj što se gotovo sigurno neće dopasti najstarijim fanovima koji su odrastali uz “Penetraliu” i “Osculum Obscenum”, jer nema dovoljno kontinuirane brutalnosti, čak bih rekao da i nema dovoljno brzine da ih zadovolji, ali ipak, ima je u razumnim količinama.

Ako je to minus, onda je svojevrsni plus ili korak naprijed, barem u odnosu na zadnje albume, taj da se Peter u tekstualnom dijelu sada ne bavi vanzemaljcima, nego aktualnom, ne baš bajnom situacijom u svijetu. Razlog što je od jedanaest ponuđenih naslova teško i nezahvalno naći neki poseban, s predispozicijom za proglašavanje favoritom, taj je što se svakim ponovljenim slušanjem neka nova pjesma promeće u tu ulogu. Posebno pozitivno je i to što je album cjelovit, nedjeljiv, pa se tako nije dogodio slučaj, kao kod mnogih, da se u prvom dijelu ‘ispucaju’ sve dobre pjesme, istroše najsjajniji trenuci, a onda ostatak kakav bude – bude.

Tako da je praktički svejedno sluša li se ovaj CD od početka prema kraju, ili obrnuto. Kako god i otkud god krenete, na kraju uvijek ispadne dobro. I tako to u kompletu nekih pedesetak minuta koje će zadovoljiti većinu fanova benda.

Brze i žestoke death-rasturačine, poput brzih i agresivnih “Valley Of The Damned” s death/thrashy riffovima ili “Taste The Extreme Divinity“, pa melodičniji, hitoidniji naslovi poput “No Tomorrow” i “Tamed (Filled With Fear)“, ili sporija i atmosferičnija “The Quest“, neke su pjesme koje bi možda mogli iskočiti iznad ostalih.

Generalno, smatram da, iako “A Taste Of Extreme Divinity” nije donio ništa novog, niti se vratio u (pre)stare dane, što su neki očekivali, nedvojbeno zadovoljava standarde koje si je bend postavio s “The Arrival“, a pogotovo s “Virus“, pa tako mislim da je desetogodišnje razdoblje, započeto s odličnim albumom “Hypocrisy”, jednako tako i okončano. Samim tim što je od svih albuma u tom periodu ovaj novi najsličniji upravo zadnje spomenutom.

Stoga se nadam da na početak sljedećeg desetogodišnjeg perioda neće trebati čekati četiri godine. Mada ne bih imao ništa protiv još jednog ostvarenja Paina, ipak bih radije da u skorije vrijeme ‘osvane’ još jedan Hypocrisy.