Ono što je nekom vrhunac, drugom je to tek početak

Album godine 1983., po tada uglednom magazinu Rolling Stone, osvanuo je i u deluxe izdanju: remasterirani album “Murmur” ponosno se koči na prvom disku, a na drugom koncertna snimka iz Toronta.

Riječ je o izdanju kojem je vrijeme napravilo uslugu – “Murmur” je izuzetan alternativni pop-rock album, naročito kada se uzme u obzir na što je sličila pop muzika u osamdesetima. Kada se uzme u obzir kontekst i milje gdje je nastao, možemo govoriti o čudu: u osamdesetima, u Americi glavna ženska zvijezda bila je tamošnja varijanta Lepe Brene, Madonna, a glavna muška zvijezda zvala se Michael Jackson, talentirani umjetnik kojem geslo ‘Najljepše je kad je najprirodnije’ nije puno značilo. Nasuprot tome, ovdje dobivamo album momaka koji šute i rade svoj posao. Pardon, pjevač se tu i tamo oglasi pokojom vokalnom dionicom, ali ne trkelja pretjerano kad ne treba.

U to doba, 1983., revolucija je značila povratak prirodnoj evoluciji: bilo kakva elektronika je odsutna, sviraju se ‘živi instrumenti’, potpomognuti električnom strujom, nadosnimavanja su svedena na minimalni nivo. Iako je rock muzika u drugim dekadama ponudila razvikanija ostvarenja, rockeri u osamdesetima su u svojoj postojanosti, izdržljivosti i posvećenosti svojoj muzici nadmašivali rock umjetnike iz drugih desetljeća rock stvaralaštva.

Uostalom, pitajte Hüsker Dü, The Replacementse, Dream Syndicate, Tom Waitsa, ili pak hardcore punkere, koji nisu marili za komercijalni uspjeh unatoč ne baš sjajnim stanjima bankovnih računa, nego su fanatično ganjali svoj rockerske snove usprkos varljivom uspjehu. Isti recept su slijedili i R.E.M., no njima je Fortuna bila nešto naklonjenija: svaki je album bio praćen umjerenim komercijalnim uspjehom, i svakim se albumom krug poštovatelja širio. “Murmur” se iz ove perspektive doima kao sjajan kamen temeljac oko kojeg će bend putovati na sve četiri strane svijeta.

“Murmur” je studentska ploča, pokazuje da rock može biti buntovan i kada je stoički. Odnosno, kažu da fakultete završavaju uporni, a do statusa svjetskih superzvijezda R.E.M. su stigli upornošću. Iritantna blještavost i tendenciozna dopadljivost pop muzike osamdesetih je odsutna, tako da “Murmur” zvuči bezvremenski – svaka nota na basu, bubnju, gitari i glasu je suvisla, opravdana i ima cilj.

Na grupu su u to doba utjecali punkeri, post-punkeri, a ponajviše zvuk šezdesetih, odnosno grupa The Byrds, a veće rock štreberčine će namirisati i grupu Big Star (koja nezasluženo nikad nije bila velika zvijezda), a vokalne melodijske linije asociraju i na pokojnog velikana Gene Clarka (topla preporuka albumi “White Light aka Gene Clark”, “Roadmaster” i “No Other”).

Michael Stipe je introvertiran frontmen, Peter Buck nenametljiv i netipičan gitarist, ritam-sekcija sastavljena od nježnog dečka Mike Millsa i siledžije Billa Berrya (Berry je volio tući Millsa dok je bio mali) zvuči kao jedno tijelo. Dakle, siledžije, slijedite Billa Berrya, udarajte bubanj, a ne drugo dijete i možda jednog dana budete poznati rockeri.

Najbolji dio albuma su pjesme, koje redom zvuče dotjerano, gotovo starmalo i za debi nevjerojatno dovršeno (a to im je tek prvi album!). Producenti Don Dixon i Mitch Easter se nisu previše pačali u ploču, nego su puštali da sviranje i snimanje prirodno teku – što je veliki kompliment za debitante.

Obnovljeno izdanje “Murmura” ima jednu manu, a to je što ne uključuje originalni EP “Chronic Town” – a nije baš da ga se nije moglo uklopiti u priču jer je, kao i ostalih prvih pet albuma, izdan također na nezavisnoj etiketi IRS.

Koncertno izdanje, priloženo na drugom disku, pruža zabavu i raspašoj, naročito u napaljenoj verziji “There She Goes Again” kultnih The Velvet Underground i odličan je ‘after party’ nakon što se cijelu noć tulumarili uz “Murmur” s prvog diska. Ipak, originalni album će se u audio-uređajima vrtjeti više puta nego ove solidne, ali nikako esencijalne snimke.