On je vojnik, vojska

Pomalo je nevjerojatno slušati današnji Bon Jovi i razmišljati o tome da su ovu glazbu jednom zvali ‘metal’; s dodacima ‘glam’, ‘sweet’, ‘pop’, nije važno. Nažalost, današnji Bon Jovi, a realno i većina karijere benda, itekako je glam, sweet i pop. Ali, samo to! Bez ikakvih metalnih produžetaka.

Bend koji je slavu i reputaciju izgradio ogromnim stadionskim produkcijama još je jednom složio album koji će najbolje funkcionirati baš na tom izvoru slave i zarade Jonovih momaka – na pozornici. Uz nekoliko šljokica, pomalo feminizirani pristup, nekoliko ‘country’ fraza i ogromne refrene. Dakle, američki rock za američke rockere.

Bon Jovi može ostati školski primjer toga kako glazbom iritirati ljubitelje gotovo svih žanrova. Rockerima je prevrtljiv, metalcima smiješan, punkerima ženskast, fanovima popa preveliki rocker, ljubiteljima countrya bit će premalo countrya, a onima koji ne vole country… ma dobro, kuži se. A bend, opet, može na koncert dovesti 30+ tisuća ljudi. To zaslužuje iskren naklon do poda. Američki PR na vrhuncu.Previše materijala zvuči kao mješavina U2-a, ranog Bon Jovija, Springsteena, lošijeg dijela karijere Bryana Adamsa… Ukratko, svega stadionskog. Još na to nekoliko starih trikova od prije 25 godina kako pjesme ‘podebljati’ za bolje pjevanje na stadionima te pokoji “hey, hey” i formula za ploču ovakvih bendova je upotpunjena.

Teme albuma protežu se od dominantno ljubavnih, do pokoje socijalne i nekoliko koje nude valjda neku psihološku samopomoć kao ono smeće od knjiga koje se tako dobro prodaje u Hrvatskoj. “Ja sam borac, ja sam vojnik, ja sam vojska“… Sve to kvalitetno upakirano u velike stadionske celofane. Rezultat ne ispada loš, tako nešto si bend ne može priuštiti, ali nema dovoljno dubine da čovjeka natjera da makar još jednom s užitkom presluša album.

Otvaranje albuma nudi istovremeno i najbolju i najgoru pjesmu. Samu pjesmu otvara neopisivo katastrofalno višeglasje pjesme “Because We Can“, koja se ipak nakon nekih pola minute pretvara u vrlo zanimljiv komad stadionskog rocka, ali opet s iritantnim refrenom s početka pjesme (koji, doduše, ipak bolje zvuči u sredini pjesme nego kao otvaranje albuma).

Ovaj album teško da će bendu donijeti jednak broj novih fanova kao “Slippery When Wet” ili “New Jersey”, ali nikoga neće ni odbiti. Dugogodišnji fanovi Bon Jovija znaju što mogu očekivati od novih albuma benda. Ništa senzacionalno, ništa preduboko, ali svakako pijevno i stvoreno za mahanje rukama i dobru zabavu.

Zbog toga teško da bi se album mogao nazvati promašajem, ali od vrhunskog, sjajnog ili čak vrlo dobrog albuma ovo je udaljeno svjetlosne godine.