Od kolijevke pa do groba, najgore je Srednjeg vijeka doba

Ne treba uopće sumnjati da velika većina zaljubljenika u Cradle Of Filth, album “Midian” (2000.) doživljava posljednjim kreativnim dostignućem ovog, nekada, utjecajnog metal benda, koji dolazi iz engleskog grada Ipswicha.

Jeste da je to postavka/tvrdnja koj(u)e cvrkuću sve ptice na svim granama, no opravdano višestruko ponavljana, jer svakim novim albumom Cradle Of Filtha iznova dobiva na značenju i na vjerodostojnosti.Naime, svi koji su se nizali nakon spomenutog, u pravilu su dokazivali da je ovaj bend miljama daleko od svoje najznačajnije, sada ispada i najzrelije i najs(a)vjesnije faze. One iz druge polovice ’90–ih, kada su snimljeni metal-dragulji poput “The Principle of Evil Made Flesh” (1994.), “Dusk and Her Embrace” (1996.) ili gore spomenuti “Midian”.Dakako, nitko nikada nije ili bar ne bi smio biti protiv progresije u zvuku, no mučne eksperimentalne eskapade na albumima posljednjeg desetljeća i pol ozbiljno su narušile odnose benda i njegovih, ali i, općenito, fanova metala. Među kojima su mnogi, voljeli ih ili ne, poštivali Danija i društvance, ako zbog ničeg drugog, ono bar zbog činjenice da su (bili) drukčiji od ostatka scene.Kroz te su se godine provlačile i česte promjene line-upa koje su sigurno utjecale na nedobre promjene zvuka i stila, a ugled se dodatno narušavao nastupima uživo, u čemu, uzgred budi rečeno, COF ionako nikada i nije bio prejak. A još kad se 2014. pročulo da je iz benda otišao gitarist Paul Allender, mnogi su dodatno prekrižili Cradle Of Filth, sumnjajući da će Danijev ego izdržati još i takav gubitak. Iako, drugi Paulov boravak (1992-1995., pa 2000-2014.) poklapa se s već istaknutim razdobljem u kojem se bend nije previše sivostanično prenapregnuo. No činjenica je da je često, ili čak u pravilu bio nasvjetlija točka na koncertima, ipak napisao pokoju dobru pjesmu, pa mu je to dio ekipe, tako se barem čini, obilato honorirao i njegov odlazak doživljavao kao konačni krah benda.

Ako se tako nešto očekivalo, nije se dogodilo, ali jeste nešto, baš i ne – očekivano. Cradle Of Filth je u, praktički, potpuno rekonstruiranoj postavi snimio najbolji album još od vremena već dva puta spomenutog “Midian”. “Hammer Of The Witches” je upravo ono što publika traži od benda, jedan konkretan, žestok, moćan, glomazan album, bez nepotrebnog eksperimentiranja i, propalog, pokušaja uvlačenja u šupak mainstream publici. Prije svega, ono što valja je to da se nije previše trudilo otići u pravcu najranijih albuma, već je, na neki način, dijelom nastavio putem (i) Danijeva projekta Devilment, koji je, čini se, pomalo poslužio kao korektiv zvuka Cradle Of Filtha. Koliko god Dani ‘kvocao’ da ta dva benda jedan s drugim nemaju veze, ne da nije, nego uopće nije tako.

Naime, “Hammer of The Witches” je, nešto kao i Devilmentov “The Great and Secret Show”, album koji se u značajom dijelu oslanja na melodiju, orkestraliju, goth, death, pa i groove/thrash metal. Prije svega u instrumentalnom segmentu, s naglašenom kombinacijom melodičnih i mračno/distorzivnim tonovima gitara koji materijalu ubrizgavaju neophodne doze svježe krvi te tipičnim, zloslutno-demonskim growl vokalima i brzim bubnjanjem. Nedvojbeno, najveće osvježenje, izgrađenost i konstruktivnost osjeća su u gitarskom zvuku kojeg su sa sobom, posebice kroz harmonične gitarske duele, donijeli novi članovi Rich Shaw i Marek “Ashok” Šmerda, jednako kao i finim osjećajem transformacije riffa u solo te prijelaze iz melodijskih heavy linija u teže i zamračenije, bahato sirove black/death tonalitete. I obrnuto.

U vokalima nema nekih posebnih novosti, iako, u Danijevim se iritantnim cvikčanjima osjeća da više nemaju one nekadašnje jezovite snage, rekli bi da im nedostaje zmazanoće, pa stoga dobro dođe ispomoć Lindsay Schoolcraft. Ona u svojim izvedbama ‘šara’ od emotivnih, preko teatralno romantičarskih, staloženo-umirujućih, operno zahlađenih, do zastrašujućih naracija, pa i malo šire, često spontano preuzimajući glavne role.

Instrumentalno je ovo dublji, kompleksniji album od nekoliko posljednjih, generalno mračniji, teži, brži i melodičnijeg i punijeg zvuka s balansiranim izmjenama sporijeg, srednjeg i hiper-eksplozivnog tempa. Izrazito su ‘ukusne’, suptilne klavijature, naglašeno simfonijske forme i očekivano sablasnog predznaka, uglavnom prateće/podupiraćih formi, ali ponekad i u dosta šarolikom, razigranom, pa i razbarušenom izdanju. Koncepcija pjesama je jako dobro posložena, sve su poliritmične, s nekolikom, pozorno poslaganih slojeva, održavaju visoku razinu dinamičnosti, a da se ne bi previše otišlo u raskalašenost i sve skupa otelo se kontroli i popucalo po šavovima, s vremena na vrijeme ubačeni su dojmljivi interludiji.

Svoj prilog dramaturgiji, mračnoj gotičkoj romantici, potištenosti, melankoliji i jezovitosti pridonose još piano i teške, turobne violine, a natruhe blacka pronalazimo u atmosferičnosti, sumanutim bubnjevima i niskim gitarama. Tekstualna se tematika, uobičajeno za Cradle Of Filth,’vrti’ oko erotike, zla, smrti, romantike, mitologije, a bazirana je na latinskoj knjizi koja opisuje progone i mučenja žena proglašavanih vještivcama u srednjem vijeku.

Da se uistinu radi o ‘zlom’ materijalu, daje naslutiti već i sam intro “Walpurgis Eve“, s naglašenom mučnom violinom, kombinatorna “Yours Immortally” daje prednost melodičnom death metalu nad gothicom i blackom i u sebi nosi osvježene melodijske obrasce i sugestivnost pratećih ženskih vokala, a “Enshrined In Crematoria” je razarajuća death/gothic/black granata. “Deflowering The Maidenhead, Displeasuring The Goddess” moćna je, teška, tmurna stvar, koja nudi najjači udio heavy gitara i melodijskog izražavanja s infiltrirajućim filmskim interludijem i dojma smo, najsloženije konstrukcije, a instrumental “The Monstrous Sabbat (Summoning The Coven)” ‘lomi’ album na dva dijela.

Drugi dio nije ništa posebniji niti drukčiji u odnosu na prvi, pa je taj ‘midtro’ svojevrsni break, s obzirom da intenzitet, energija, ekstremizam i agresija ne posustaju niti u jednom trenutku. “Hammer Of The Witches” razorna je od samog početka, “Right Wing Of The Garden Triptych” donosi ozbiljniji uvod uz simfonijske sekvence, ženske vokale i violinu, no ubrzo i ona ‘kida’ sve pred sobom, sličnog uvodnog dijela je i ubojita “Onward Christian Soldiers“, a završni instrumental “Blooding The Hounds Of Hell” uz orkestralije i orgulje nudi još jedan neizvjestan odlazak na neko novo putovanje.

Hoće li “Hammer of The Witch” biti svojevrsna prekretnica u karijeri Cradle Of Filtha, teško je predvidjeti, no dobro je čuti kako je ovaj bend nakon dugo vremena napokon snimio jedan daleko više dobar i razborit nego slab i dosadan album. I tako, poslije nekoliko marginalnih izdanja, sve jedno slabije od drugih, ponovo jedan dio reflektora usmjerio prema svojoj pozornici. Definitivno, nakon ovoga, treba još jedno vrijeme pričekati prije nego se u lijes ovog benda zabije posljednji čavao, na što su mnogi, pa i ja sam, zadnjih godina često pomišljali.