Smrt opet zaplesala s boli

Nastao prije više od dva desetljeća, Pain je prvotno zamišljen kao ‘hoby-projekt’ Petera Tägtgrena, no s vremenom se prometnuo praktički u glavni mu bend.

Potisnuvši čak i Hypocrisy, s kojim se taj švedski multi-kulti-glazbenik proslavio i postavio standarde kojih se mnogi death metalci još i danas pridržavaju. Utjecaj vlasnika kultnog Abyss studija u naselju Pärlby sjeverno od Stockholma na metal kulturu godinama je veći od mnogih iz branše, a jedan od važnih segmenata njegove priče upravo je Pain. Nadasve zanimljiva, finim dijelom i inovativna kombinacija heavy metala, industriala, elektronike i rocka svoj je vrhunac dosegnula albumima, prije svega, “Nothing Remains The Same” iz 2002., pa i “Dancing with The Dead”, izašlim 2005. godine. Izdanja nakon toga malo su se, neka čak i previše, rotirala jedna oko drugih bez konkretnih poteza, no određena doza originalnosti, ili možda bolje reći ‘painovskog’ identiteta, provlačila se i kroz njih. Pain je, u svakom slučaju, jedan od bendova kojeg je vrlo teško detaljno i dovojno konkretno opisati, a uz spomenute elemente važan dio su mu i izazovni tekstovi koji često kritiziraju društveni poredak, govore o vanzemaljcima, smrti, depresiji, ovisnosti…

Dodatak svemu ovome, u slučaju “Coming Home” albuma, eksperimentalnog je karaktera. Drugim riječima, on je i subžanrovski i glazbeno i ambijentalno otišao nešto više u širinu u odnosu na, pa mogli bi reći, sve svoje prethodnike. Ili barem većinu njih.

Sadržajno je sve to poprilično zgusnuto u svim svojim frakcijama, rock i thrash metal ‘feeling’ su opipljiviji, gitarske sheme razgrađenije i raširenije, bubnjevi zaneseniji i impulsniji (Peterov 17-godišnji sin Sebastian), akustike spiritualnije, a vokali u prosjeku s više ‘čišćih’ no ‘zrnastih’ tonova.

Orkestralni aranžmani, za koje zasluge pripisujemo Clemensu ‘Ardeku’ Wijersu iz Carach Angrena, jakog su epsko-teatralno akcenta i sa svih su strana opasali (naj)veći dio ovoga kompleksa. Ambijent pak je rastezljive forme, u konstantnom pokretu i čestih izmjena raspoloženja; od opušteno-zabavnog, preko ozbiljnog, pa sjetno-depresivnog, sumornog, sve do mračno-zlokobnog ugođaja i osjećaja.

Gotovo svaka od pjesama, stilski slušano, cjelina je za sebe, no istodobno, sve su slojevite, jakih karaktera, pa se osjeća da tvore čvrstu i nadasve izdržljivu cjelinu.

Raznolikost dokazuje već živahna uvodna numera “Designed To Piss You Off“, koja počinje u stilu countrya na kojeg se preklapa rockabilly, a industrial heavy/rock ‘shema’ potpomognuta epskim zborom karakterizira njezin veći dio. “Call Me” je tipičnija, Pain numera na kakvu smo naučeni, s izraženo glasnim soundom, nervoznim thrash riffanjem i elektronskim zvukovima kao protutežom staloženijim Peterovim interpretacijama.

Akustični uvod u pjesmi srednjeg tempa “A Wannabe” s vremenom se zagubi u odrješitoj kombinaciji heavy/thrash riffanja i raskošnih orkestralija, a metodički bubanj i akustike u početnom dijelu karakteriziraju laganiju “Coming Home“, rock pjesmu smirenih vokala i naglašeno melankoličnog ugođaja.

Usprkos zlokobnijim orkestralijama, “Black Knight Satellite” je uglavnom ljupka, neusiljena ‘painovska’ pjesma, za razliku od jedva probavljive “Absinthe-Phoenix Rising”, numere s ‘balavastim’ pop-punk konstrukcijama nalik na Green Day, The Offspring ili Good Charlotte. U biti, to je i jedina pjesma koja nije ranga ostalih, no u kvalitativno ujednačenom se kompleksu baš i ne uoči, jer su ostale toliko dobre da nju ‘pojedu’. Ako treba, naravno.

Više od pet godina nakon prethodnog “You Only Live Twice”, Peter se vratio s izdanjem koje se svojim vrednotama stavlja uz bok gore spomenutim dvama albumima i mogli bi reći da naziv “Coming Home” odgovara stanju stvari.

Jer ovo je uistinu povratak Paina na kolosijek kojim je, sigurnom rukom vođen, ‘vozio’ u prvoj polovici 2000-ih. I koji bi trebao oprati poprilično gorak okus koji je za sobom ostavio Peterov ne baš slavni projekt Lindemann s pjevačem Rammsteina, Tillom. A i neki raniji albumi.