Noel Gallagher’s High Flying Birds “Council Skies”: U ništa

Recencija albuma – Noel Gallagher’s High Flying Birds “Council Skies”.

Ako bih trebao birati jednu osobu koja je definirala moje glazbene afinitete u početku (ozbiljnijeg) slušanja glazbe u ’90-ima, to bi svakako bio Noel Gallagher jer sve što je tad napravio, meni je bilo odlično i nisam mogao prestati slušati. Prelaskom u novi milenij, njegov genij je malo popustio (nikako ne bih rekao da sam ja odrastao jer prvi albumi Oasisa i dalje su mi vrhunski), a nakon raspada matičnog mu benda, tek povremeno me podsjeti na svoje najbolje dane.

U neku ruku, drago mi je da iznova traži svoju inspiraciju u drugačijem zvuku od Oasisa, ali isto tako, sve te pjesme rijetko pogađaju u srce kao što su one od prije nekoliko dekada. Najsvjetliji moment u toj post-Oasis fazi svakako je bio prošli album “Who Built The Moon?” u kojem sam baš uživao, pa sam zato preslušavajući novi album ostao pomalo iznenađen kako od tog zvuka nije ostalo gotovo ništa.

Ok, možda i nisam trebao biti previše iznenađen jer je polovica albuma objavljena kao singlovi i prije samog albuma. Sve te pjesme sam tek ovlaš poslušao jer mi nijedna nije bila zanimljiva da bi je ponovio, osim “Easy Now”. Ako jedna pjesma može biti razlog za preslušavanje albuma, neka bude, jer “Easy Now” spada u sam vrh High Flying Birds pjesmarice. To je pjesma uređena po svim oasisovskim britpop postulatima, predivnih orkestracija i velikog refrena kojeg bi s guštom pjevao na nekom od koncerata. Jednostavno, to je pravi hit iz Noelove knjižice.

“I’m Not Giving Up Tonight” prije dvadesetak godina bila bi idealna pjesma za b-stranu nekog Oasis singla. Takve pjesme su tad štancali za ovakve prilike. Lagano akustično s potporom orkestracija i Noelom kao vokalom. U današnje vrijeme, barem meni, potpuno nezanimljivo.

“Pretty Boy” bio je prvi singl, te na neki način sljedbenik raznoraznih EP-eva koje je Noel objavljivao od prošlog albuma naovamo. Pjesma ima neki ‘drajv’ koji može biti donekle zanimljiv, ali njena pravocrtnost mi je podjednako odbojna kao i prethodna stvar. Kao da se nešto željelo postići, a ne zna se točno što, što mi je izrazito čudno na cjelokupno iskustvo i skladateljsku moć koju Noel posjeduje, a u ovom slučaju je i posudio Johnnyja Marra, pa me završni rezultat još i više čudi.

“Dead to the World” slično bih mogao opisati kao što sam “I’m Not Giving Up Tonight”, samo što su ovdje orkestracije malo u drugom planu, “Open the Door, See What You Find” ima interesantnu melodiju, ali se kroz pjesmu (izuzev ‘bridgea’) opet ništa ne događa što bi me zadržalo nešto duže pri slušanju, dok prva polovica albuma završava naizgled nedovršenom “Trying to Find a World That’s Been and Gone: Part 1”.

Drugi dio kreće već sa spomenutom “Easy Now”, nakon koje je naslovna “Council Skies” koja ima nešto kaotičniju podlogu, što ju čini drugačijom od ostalih. “There She Blows!” psihodelična je posveta The Beatlesima, “Love Is a Rich Man” posuđuje inspiraciju od “Holy Mountain” s prošlog albuma, dok sve završava s “Think of a Number” koja se prosječnošću idealno uklapa u ovo izdanje.

Možda ja tražim i očekujem previše od Noela, ali to je razlog zbog čega me razmazio u dobrom dijelu svoje karijere. Nekad kad nije znao isporučiti cijeli album, barem je nafilao nekoliko hit singlova čime je i dalje to sve imalo smisla. Ovakav zvuk u kojem mnogo toga djeluje kao da radi s pola snage, jednostavno mi ne odgovara i ne želim to slušati više puta (što mogu zaključiti da sam ovaj album previše puta poslušao i sa svakim novim slušanjem, album mi je djelovao sve bljeđi i bljeđi).

Oasisa sigurno neće biti, brat Liam mu radi velike stvari i blizu je situaciji da više nitko niti neće tražiti povratak bratske ljubavi, a Noel i dalje previše romantizira, te traži neki novi zvuk s kojim će iznova zavladati Otokom (a i šire). Ovaj album to zasigurno nije, te ako uskoro ne napravi nešto ludo i ultra zanimljivo, vjerujem da ćemo Noela sve manje i manje pratiti… Pa čak i ja koji sam ga obožavao nekoliko dekada u nizu…