Noel Gallagher’s High Flying Birds: Najbolji ‘Oasis’ album u posljednjih 20 godina

    1676

    Noel Gallagher's High Flying Birds

    Who Built The Moon?

    Datum izdanja: 24.11.2017.

    Izdavač: Sour Mash

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Fort Knox
    2. Holy Mountain
    3. Keep On Reaching
    4. It’s A Beautiful World
    5. She Taught Me How To Fly
    6. Be Careful What You Wish For
    7. Black And White Sunshine
    8. Interlude
    9. If Love Is A Low
    10. The Man Who Built The Moon
    11. End Credits (Wednesday Part 2)

    Noelu, stari vraže, gdje si bio posljednjih nekoliko dekada? Imao si sve, bend na tronu svijeta i svojim šablonama odveo si ga ravno u prosjek, tek s povremenim bljeskovima, da bi u solo vodama radio prilično slične stvari. Hvala ti što si izašao iz svoje komforne zone i konačno opet uključio svoj skladateljski dio, baš onako kako treba, van uhodanih tema. Istina, opet si malo pokrao, ali to je ionako zaštitni znak tvojeg rukopisa.

    Ovako bi otprilike glasila moja poruka Noelu, od strane vjernog fana Oasisa s početka karijere i kojemu se, osim nekoliko singlova, nije pretjerano sviđao ostatak diskografije. Sve je to djelovalo dosta kilavo, a i nakon Oasisa Noel i Liam nisu napravili značajno djelo koje ćemo pamtiti. Vjerojatno ni ovaj album nije tog ranga, ali svakako je najbolji album (nekog člana) Oasisa u zadnjih 20 godina.

    Muziku podržava

    Najvažnija stvar u cijeloj priči je ta da je Noel totalno pukao (ima između ostalog i škaristicu u bendu), maknuo se od mutiranih polubalada i počeo pičiti rock’n’roll kakvog smo od njega tražili godinama, desetljećima… Svi znamo da je on zapravo onaj kreativniji brat sa znanjem da ubode pravi rif i pjesmu, a to je ovdje i dokazao. Da pokaže tko je gazda, za ovu prigodu je čak i uzeo dva člana iz posljednje formacije Oasisa (Chris Sharrock & Gem Archer) koji su u međuvremenu surađivali s Liamom u Beady Eyeu.

    “Who Built The Moon?” treći je album Noel Gallagher’s High Flying Birds i to je nešto što im je neophodno trebalo, budući da je Noel odbacio pjesme snimljene s Amorphous Androgynous. Sad me zanima još više kako je taj album zvučao, jer ovaj ima dosta tripoidnih i plesnih momenata, tako da je spomenuta suradnja vjerojatno bila još i luđa. Dio zasluga svakako ide i producentu Davidu Holmesu koji je očito kliknuo s Noelom i odveo ga skroz u novom smjeru.

    Gitare i rock zvuk su i dalje u prvom planu, ali “Who Built The Moon?” je kompleksan album na kojem je ispremiješano mnogo toga. Holmes je donio znakovitu plesnost s vremena na vrijeme, dok je dobar dio pjesama zadobio jaki psihodelični veo koji valja sve pred sobom. Refreni su gotovo kao iz najboljih dana, većina pjesama udara na prvu, pa se ovdje ne treba koristiti fraza ‘album sjedne nakon par slušanja’… Tko danas još ima vremena pružiti nekom albumu beskonačan broj šansi?

    Generalno je super kada album počne nekim instrumentalom, da malo razbije sve iluzije na samom početku. “Fuckin’ in the Bushes” bila je upravo takva stvar koja je odlično poslužila za otvaranje koncerata, a danas Noel ima novu punokrvnu pjesmu za te iste stvari. “Fort Knox” je psihodelija koja miješa sve živo, od zvona koje podsjeća na budilicu, preko back vokala poput onih u “Gimme Shelter” The Rolling Stonesa, do nekih mističnih zvukova koje je vjerojatno načuo tourajući po Južnoj Americi. Ukratko – briljantna brijačina za otvaranje.

    Ako tražimo Noela s početka karijere Oasisa, “Holy Mountain” je najbolji dokaz da još uvijek teče ista krv u Noelovima venama. Ovo je hit i ponajbolja pjesma koju je Noel složio u novom mileniju, a utjecaje možemo nabrajati unedogled, iako najviše isijava “Let’s Stick Together” kao temelj prilikom pisanja pjesme, dok frulica daje poseban štih. ‘She fell, she fell, right under my spell’ refren je koji se pjeva već neko vrijeme.

    “Keep On Reaching” najbliže je ono što je Noel pružao na prethodna dva albuma, ali ovdje je sve obogaćeno nekim novim zvukom (pri tome ponajprije mislim na trubače), dok čvrsti rif gitare i Noelov vokal nose pjesmu koja u konačnici ipak spada u prosječne momente albuma.

    Tijekom ove godine Noel je dosta svirao s U2 i očito nije samo pio u backstageu nakon svojeg nastupa, već je i poslušao što Irci imaju za reći. “It’s A Beautiful World” zvuči kao da je nastala pod njihovim utjecajem, nedostaje samo Edgeova gitara da pospješi cijeli dojam.

    Pravi fanovi koji će preslušavati album unedogled (a ne samo singlove) sigurno će kao jednu od favorita izabrati “She Taught Me How To Fly” koja je ponovno uvrnuta psihodelija sa zanimljivim vokalnim rješenjima i uopće me ne bi čudilo da ta pjesma uskoro ipak i postane jedan od singlova. Refren je idealan za ljetne festivale i pjevanje, dok je melodija zarazna i radiofonična.

    Taman kada album skroz nabrije slušatelja, dolazi najlakša stvar “Be Careful What You Wish For” koja je vrlo mistična, a nalikuje na ono što je danas u modi – mračan rock zvuk pomalo umjetne atmosfere s nizom sitnih detalja koji pjesmi daju svojevrsnu dinamiku.

    “Black & White Sunshine” vesela je ljubavna pjesma, “If Love Is The Law” ima jak retro štih čime je još jednom dokazao da The Beatlesi nikad neće izaći iz njega kao najveći uzori, “The Man Who Built The Moon” ponovno težeg ritma, dok su pred kraj i dvije instrumentalne minijature “Interlude (Wednesday Part 1)” i “End Credits (Wednesday Part 2)” koje dokazuju da se Noel s bendom lijepo zabavljao tijekom snimanja novog albuma.

    Novi album “Who Built The Moon?” nije najbolje što je Noel objavio, ali svakako je najbolje u posljednjih dvadeset godina tijekom kojih smo čekali da poludi i poradi na svakoj pjesmi albuma. Kod njega se često osjećalo da neke pjesme radi tek toliko da ih napravi, dok se za neke druge više potrudi. Očito su nedavno objavljivanje albuma Liama i njegov početak pjevanja pjesama Oasisa uživo bili okidač da i Noel poludi u pozitivnom smislu. Ima tu materijala koji nalikuje na prošla dva albuma, ali generalno, ovo je odmak prema nečemu novom i vrlo zanimljivom.

    Noel Gallagher jedan je od ključnih igrača na Otoku, publika i mediji ga vole (mnogo više od Liama), pa ne bi čudilo da ovaj album u Britaniji proglase najboljim u posljednjih 100 godina. Naravno da to nije i naravno da će britanski mediji najvjerojatnije pretjerati, ali ovo je Noel kakvog želimo i tražimo, britpop himne velikih refrena i zabavnih melodija. Znamo da to može (mnoge singlice su dokaz za to), a sada je konačno to opet fino zaokružio i na albumu.

    Muziku podržava